Hebrejska književnost

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu


Hebrejska književnost se sastoji od drevnih,[1] srednjovekovnih i modernih spisa na hebrejskom jeziku. To je jedan od primarnih oblika jevrejske književnosti, iako je bilo slučajeva da su književnost na hebrejskom pisali nejevreji.[2] Hebrejska književnost je nastajala u mnogim delovima sveta tokom srednjovekovne i moderne ere, dok se savremena hebrejska književnost uglavnom može poistovetiti sa izraelskom književnošću. Godine 1966, Agnon je dobio Nobelovu nagradu za književnost za romane i kratke priče koji koriste jedinstveni spoj biblijskog, talmudskog i modernog hebrejskog, što ga čini prvim hebrejskim piscem koji je dobio ovu nagradu.

Antička era[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Drevni hebrejski spisi

Književnost na hebrejskom jeziku započinje usmenom literaturom Lešon Hakodeša (לֶשׁוֹן הֲקוֹדֶשׁ), Svetog jezika, od drevnih vremena i sa učenjima Abrahama, prvog od [Patrijarsi (Biblija)|biblijskih patrijaraha]] Izraela, oko 2000. pne.[3] Bez premca, najvažnije delo drevne hebrejske književnosti je hebrejska Biblija (Tanah).

Mišna, sastavljena oko 200. godine, predstavlja primarnu rabinsku kodifikaciju zakona izvedenih iz Tore. To delo je napisano na mišanskom hebrejskom jeziku, dok je njegov glavni komentar, Gemara, uglavnom je napisan na aramejskom jeziku. Mnoga dela klasičnog midraša napisana su na hebrejskom.

Srednjovekovna era[uredi | uredi kod]

Tokom srednjovekovnog perioda većina jevrejske i hebrejske literature bila je napisana u islamskoj Severnoj Africi, Španiji, Palestini i na Bliskom istoku. Mnoga dela srednjovekovne filozofske književnosti, poput Majmonidovog Vodiča za zbunjene i Kuzara, kao i mnoga beletristička dela, napisana su na judeo-arapskom jeziku. Dela rabinske književnosti češće su pisana na hebrejskom, uključujući: Komentare Tore Abraham ibn Ezra, Rašija i drugih; kodifikacije jevrejskog zakona, kao što su Majmonidova Mišne Tora, Arba’ah Turim i Šulhan aruh; i dela musarske književnosti (didaktička etička literatura) kao što je Bahja ibn Pakudinova Hovot ha-Levavot (Dužnosti srca). Jedno od beletrističkih dela napisanih na hebrejskom bilo je Lisičije basne Berehijah ben Natronaj ha-Nakdana, hebrejske basne koje nalikuju na Ezopove basne.

Mnoga dela srednjovekovne jevrejske poezije napisana su na hebrejskom, uključujući liturgijski pijutim u Palestini u sedmom i osmom veku doprinosima Jose ben Jose, Janaja i Eleazar Kalira.[4] Ove poeme su dodate liturgiji na hebrejskom jeziku. Ova liturgija je kompilirana u obliku knjige kao sidur zaslugom više rabina, među kojima su Amram Gaon i Sadja Gaon. Kasniji španski, provansalski i italijanski pesnici pisali su i verske i svetovne pesme; posebno istaknuti pesnici bili su Solomon Ibn Gabirol Avicebron, J'huda Halevi i J'huda el-Harizi. Većina je takođe bila aktivna u prevođenju jevrejske rabinske i svetovne literature sa arapskog na hebrejski.

Za srednjovekovni period posvedočena je samo jedna hebrejska pesma koju je napisala žena (koja je prva i poslednja tokom nekoliko vekova). Tu pesmu je napisala supruga Dunaš ben Labrata, i u njoj žali se za Dunašovim odlaskom u egzil.[5]

Moderna era[uredi | uredi kod]

Pored pisanja tradicionalne rabinske literature na hebrejskom, moderni Jevreji su razvili nove oblike beletristike, poezije i pisanja eseja, koji se tipično nazivaju "Moderna hebrejska književnost".

18. vek[uredi | uredi kod]

Do početka osamnaestog veka jevrejskom književnošću još uvek dominiraju sefardski autori, često pišući na judeo-arapskom jeziku. Alegorijska drama Mošea Hajima Luzata La-Ješarim Tehilah (1743) može se smatrati prvim proizvodom moderne hebrejske književnosti. Ona je nazivana "pesmom koja je u svom klasičnom savršenstvu stila na drugom mestu nakon Biblije".[6] Luzatov učenik u Amsterdamu, David Franko Mendes (1713–92), u svojim imitacijama Žana Rasina Žemu 'Atalja) i Metastazija (Jehudit), nastavio je majstorovo delo, mada njegova dela nisu toliko poštovana kao Luzatova.[6]

Kasnije u osamnaestom veku, pokret Haskala (jevrejska prosvećenost) radio je na ostvarivanju političke emancipacije za Jevreje u Evropi, a evropski Jevreji su postepeno počeli da proizvode više literature po uzoru na ranije bliskoistočne jevrejske autore. Prevod hebrejske Biblije na nemački jezik Mozesa Mendelsona podstakao je interesovanje za hebrejski jezik što je dovelo do osnivanja tromesečnih recenzija pisanih na hebrejskom. Usledila su druga periodična izdanja. Poezija Naftalija Hirza Veselija, poput Šire Tif'eret ili Mosijade, učinila je Veselija, takoreći, pesničkim laureatom tog perioda.[6]

19. vek[uredi | uredi kod]

U Galiciji devetnaestog veka, pesnici, naučnici i popularni pisci koji su doprineli širenju hebrejskog i emancipaciji jevreja obuhvatali su:

U Amsterdamu se u devetnaestom veku pojavio krug književnih umetnika na jevrejskom jeziku, uključujući pesnika Samjuela Moldera (1789–1862). Prag je postao aktivno središte Haskale u devetnaestom veku, a među tamošnjim piscima najpoznatiji je bio Jehudah Loeb Jeiteles (1773–1838), autor duhovitih epigrama (Bene ha-Ne'urim) i dela usmerenih protiv hasidizma i protiv sujeverja. U Mađarskoj su autori na hebrejskom jeziku bili Solomon Levison iz Mura (1789–1822), autor Melicat Ješuruna; Gabriel Sedfeld, pesnik koji je bio otac Maksa Nordaua; i pesnik Sajmon Baher.[8] Značajan jevrejski autor u Rumuniji tokom devetnaestog veka bio je lekar i pisac Julius Baraš.[9]

20. vek[uredi | uredi kod]

Kako se početkom dvadesetog veka intenziviralo cionističko naseljavanje u Palestini, hebrejski je postao zajednički jezik različitih jevrejskih imigrantskih zajednica, zajedno sa izvornim palestinskim Jevrejima Starog Jišua, koji su nastavili književne tradicije ranijih sefardskih i arapsko-jevrejskih pisaca kao što su npr. Majmonedes (Moše ibn Majmoun) i el-Harizi. Eliezer Ben-Jehuda je posebno radio na prilagođavanju hebrejskog jezika potrebama savremenog sveta, okrećući se hebrejskim izvorima iz svih perioda i krajeva kako bi razvio jezik koji je prevazišao sveto i poetično i bio sposoban da artikuliše savremeno iskustvo.

Sa usponom zionističkog pokreta među Jevrejima u Evropi, Aškenazi Jevreji su prihvatili hebrejsku književnost i prvi put počeli da dominiraju u njoj. Temelje modernog izraelskog pisma postavila je grupa književnih pionira iz Druge Alije, uključujući Šmuela Josifa Agnona, Moša Smilanskog, Jozefa Hajma Brenera, Dejvida Šajmonija i Jakoba Fihmana. Hajim Nahman Bjalik (1873–1934) bio je jedan od pionira modernih hebrejskih pesnika i postao je prepoznat kao izraelski nacionalni pesnik. Bjalik je značajno doprineo oživljavanju hebrejskog jezika, koji je pre njegovih dana postojao prvenstveno kao drevni, naučni ili pesnički jezik. Bjalik je, poput drugih velikih književnih ličnosti s početka 20. veka, kao što su Ahad Ha-Am i Černihovski, svoje poslednje godine proveo u Tel Avivu i izvršio je veliki uticaj na mlađe hebrejske pisce; uticaj njegovog dela je evidentan u savremenoj hebrejskoj literaturi.[10]

Paralelno sa tim, jedan broj palestinskih i levantinskih jevrejskih pisaca bio je pod uticajem ponovnog oživljavanja hebrejske književnosti i usvojio je hebrejski za pisanje svojih dela. Za razliku od iskustava pionira poput Bialika, koji su bili aškenaski doseljenici iz Evrope, levantinski jevrejski pisci obrazovali su se u arapskim književnim tradicijama, pa su tako u svoje pisanje ugradili mnoge arapske, sefardske i narodne palestinske teme i jezičke elemente. Romanopisac J'huda Burla, rođen u Jerusalimu 1886. godine, služio je u osmanslijskoj vojsci, a kasnije je predavao hebrejski i arapski jezik u Damasku. Godine 1961. godine dobio je Izraelsku nagradu za književnost.[11] Na prirodan i svež način piše o životu istočnjačkih i sefardskih Jevreja: roman Bez zvezde (B'li kohav) romantična je priča iz pustinje, a Luna govori o sefardskoj devojci koju iskorišćava stariji doseljenik iz Buhare.[12] Romanopisac Jitzak Šami bio je palestinski Jevrejin poreklom iz Hebrona, a njegovo delo - napisano iz perspektive Jevreja koji govore arapski i muslimanskih Palestinaca - uključivalo je raznolike teme na arapskom, sefardskom i bliskoistočnom području. Šami zauzima relativno jedinstveno mesto u hebrejskoj književnosti, s obzirom da je njegovo pisanje prepoznato i kao palestinska književnost; 2004. Shamija je Palestinsko akademsko društvo priznalo kao jednog od važnih palestinskih pisaca.

Godine 1966. Šmuel Josef-Šaj Agnon dobio je Nobelovu nagradu za književnost za romane i kratke priče koji koriste jedinstveni spoj biblijskog, talmudskog i modernog hebrejskog. Agnonovo obimno kžnjiževno delo, zasnovano na hasidskoj legendi, opisivalo je život jevrejskih zajednica u Galiciji, Nemačkoj i Izraelu. Na mnoge su jezike prevedeni njegovi romani Obična priča (Sipur pašut), Juče, prekjuče (Tmol, šišom) i Gost je došao na počinak (Oreah nata lalun).[12] Književni prevodioci na savremeni hebrejski, među kojima je najznačajnija Lea Goldberg, takođe su mnogo doprineli izraelsko-hebrejskoj književnosti dovođenjem međunarodne književnosti i književnih ličnosti u hebrejske krugove prevođenjem. Sama Goldberg takođe je bila zapažena kao plodan pisac i pionir izraelske književnosti za decu.

Savremeno doba[uredi | uredi kod]

Nova generacija hebrejskih pisaca pojavila se uspostavljanjem Države Izraela 1948. godine. U ovu novu generaciju ušli su romanopisci Aharon Meged, Nathan Šaham i Moše Šamir te pesnici J'huda Amihaj, Amir Gilboa i Haim Gouri. Romani Amosa Oza Moj Michael (1968) i Crna kutija (1987) te Avrama Jehošue Ljubavnika (1977) i Gospodin Mani (1990) opisuju život u novoj državi. Ova se dela bave i temama kao što su sukob između roditelja i dece te odbacivanje nekih svetih ideala jevrejstva i cionizma. Mnogi hebrejski pisci krajem dvadesetog veka bavili su se holokaustom, ženskim pitanjima i sukobom između Izraelaca i Arapa. Druga tema bila je napetost između Jevreja evropskog porekla (Aškenaza) i Jevreja bliskoistočnog i mediteranskog porekla (Mizraha i Sefarda). Godine 1986. palestinsko-izraelski autor Anton Šamas objavio je hebrejski roman Arabeske, što je predstavljalo prekretnicu, budući da se radi o prvom većem delu hebrejske književnosti koje je napisao nejevrejski Izraelac. Šamasov roman preveden je na niz stranih jezika.

Među moderne hebrejske autore spadaju Ruth Almog, Aharon Appelfeld, David Grossman, Amalia Kahana-Carmon, Etgar Keret, Savion Liebrecht, Sami Michael, Jakov Šabtai, Meir Šalev i Zeruia Šalev. Savremeni izraelski autori čija su dela prevedena na druge jezike i postigla međunarodno priznanje jesu Efraim Kišon, Jakov Šabtai, Avram Jehošua, Amos Oz, Irit Linur, Etgar Keret i Jehošua Sobol. Među hebrejskim pesnicima su David Avidan, Maja Bejerano, Erez Biton, Dan Pagis, Dalia Raviković, Ronni Someck, Meir Vieseltier i Jona Vallach. Devedesetih godina 20. veka na hebrejskom se objavljuju hiljade novih knjiga, kako prevoda sa drugih jezika, tako i originalnih dela izraelskih autora.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. „Most ancient Hebrew biblical inscription deciphered”. newmedia-eng.haifa.ac.il. 2010. Arhivirano iz originala na datum 2011-10-05. Pristupljeno 2016-09-22.  University of Haifa press release.
  2. Modern Palestinian literature and culture, by Ami Elad, 37ff
  3. Shea 2000: str. 248 sfn error: multiple targets (2×): CITEREFShea2000 (help)
  4. Encyclopedia Judaica
  5. The Dream of the Poem: Hebrew Poetry from Muslim and Christian Spain, 950-1492, ed. and trans. by Peter Cole (Princeton: Princeton University Press, 2007), p. 27.
  6. 6,0 6,1 6,2 „Literature, Modern Hebrew”. JewishEncyclopedia.com. Pristupljeno 2014-05-05. 
  7. Halkin, Hillel (11 May 2015). „Sex, Magic, Bigotry, Corruption—and the First Hebrew Novel”. mosaicmagazine.com. Pristupljeno 17 May 2015. 
  8. „Literature, Modern Hebrew”. JewishEncyclopedia.com. Pristupljeno 2014-05-05. 
  9. „Barasch, Julius”. JewishEncyclopedia.com. Pristupljeno 2014-05-05. 
  10. Plenn, Matt. "Hayim Nahman Bialik: Jewish National Poet", section: "Lasting Legacy". My Jewish Learning. www.myjewishlearning.com. Retrieved 2016-07-16.
  11. „Israel Prize recipients in 1961 (in Hebrew)”. cms.education.gov.il (Israel Prize official website). Arhivirano iz originala na datum 11 April 2010. 
  12. 12,0 12,1 Werber 1982: str. 228

Literatura[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]