Leukociturija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Leukociturija kod infekcije mokraćnih puteva. Na preparatu se pored leukocita uočava i pojava eritrocita i epitelnih ćelija u velikom broju.

Leukociturija (lat. leukocyturia) pojava je belih krvnih zrnaca ili leukocita u mokraći (urinu), odnosno u sedimentu mokraće. Smatra se kao normalno stanje, da u sedimentu mokraće zdrave osobe može biti od 1 do 4 leukocita u vidnom polju mikroskopa (ako se posmatranje vrši na povećanju od 100 puta), što približno odgovara brojčanoj vrednosti koncentracije do 4 leukocita po mikrolitru urina. Više od 4 leukocita u vidnom polju smatra se leukociturijom, odnosno patološkom nalazom, ili ako se u jednoj minuti izluči mokraćom više od 1.000 leukocita.[1]

Etiopatogeneza[uredi | uredi kod]

Leukociti u mokraću mogu dospeti iz bilo kojeg dela urogenitalnog trakta nakon:

  • Kamena u bubregu
  • Tumorskih procesa
  • Febrilnih stanja.
  • Akutne i hronične upale mokraćnog sistema.[2]
  • Težeg fizičkog napora
  • Povreda mokraćnog sistema
  • Asimptomatska leukociturija u trećine pacijenata kod kojih se sprovodi hemodijaliza.
  • Jatrogeno izazvana leukociturija nakon uroloških pregleda ili postavljanja katetera.[3]

Obilna leukociturija se zove piurija i javlja se kod upale bubrežnih čašica, hidronefroze, tuberkuloze bubrega i inficirane kalkuloze.[4]

Dijagnoza leukociturije[uredi | uredi kod]

Semikvantitativno dokazivanje leukocita u mokraći test trakom. Prema ovoj traci u mokraći je; krv +++, nitriti +++ i leukociti +++, što ukazuje na infekciju mokraćnih puteva

Najbrojniji leukociti u mokraći su neutrofili, a mogu se i naći i eozinofilni granulociti. Kada se sediment mokraće posmatra na mikroskopu, leukocite vidimo kao okrugle ćelije sa velikim centralno položenom jedrom i sjajnim zrncima u citoplazmi.[5]

Leukociturija se može dokazati na dva načina:

Mikroskopski pregled mokraće

Ovo je prvi način dokazivanja leukociturije koji se zasniva na mikroskopskom pregledu sedimenta mokraće.

Hemijska analiza mokraće

Drugi način je hemijska analiza. Hemijskom analizom sedimenta mokraće ne možemo tačno utvrditi vrstu leukocita, zato se koristi mikroskopske metode pregleda sedimenta.

Kada se hemijski analizira sediment urina, koristi se semikvantitativno dokazivanje pomoću test trake. Test traka je impregnirana indolesterom i dijazonijevom soli koje reaguju sa leukocitima i daju obojenje trake.

Najtačnije reultate kod leukociturije dobijemo ako kombinujemo ove dve metode analziranja.[6]

Terapija[uredi | uredi kod]

Lečenje leukociturije kao i proteinurije i hematurije zasniva se na lečenju njihovog uzroka.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Barišić Z, Babić-Erceg A, Borzić E, Zoranić V, Kaliterna V, Carev M. Urinary tract infections in South Croatia: Aetiology and antimicrobial resistance. Int J Antimicrob Agents. 2003;22 Suppl. 2:61-4.
  2. Nicolle LE. Urinary tract infection: traditional pharmacologic therapies. Dis Mon. 2003;49:111-28.
  3. Trautner BW, Hull RA, Darouiche RO. Prevention of catheter-associated urinary tract infection. Curr Opin Infect Dis. 2005;18:37-41.
  4. Hooton TM. Pathogenesis of urinary tract infections: an update. J Antimicrob Chemother. 2000 Sep;46 Suppl 1:1-7.
  5. Schulze BD, Urine diagnosis and leukocyturia, MMW Fortschr Med. 2004 Oct 21;146(43):39-41.
  6. Ljerka Išgum Vorgić, Medicinska biokemija, Medicinska naklada, treće izdanje, Zagreb, 2006. godina.

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]