Koncentracijski logor Lepoglava

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Logor Lepoglava)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Kaznionica u Lepoglavi danas.

Logor Lepoglava bio je logor za političke zatvorenike, kojeg su od 1943. do 1945. upravljele ustaše u vrijeme NDH tokom Drugom svjetskom ratu.

Logor je formiran na mjestu kaznionice u nekadašnjem pavlinskom samostanu u mjestu Lepoglava, nedaleko od Varaždina.

U periodu Austro-Ugarske i obe Jugoslavije, Lepoglava bila kao kazniona.

Austrougarska[uredi | uredi kod]

Vi kažete da nema pakla? Vi se neverujući potsmehivate, kada vam se govori o nečuvenom barbarstvu, inkviziciji i zverstvu današnjega ’civilizovanog’ društva? Ali ne smijte se i verujte! Jer ima pakla. A taj pakao, to bezdno najstrahovitijega užasa to je bolnica lepoglavske kaznione. [...] U bolnici se zimi prostorije skroz nedostatno greju. Radi toga bolesnici ne dadu otvarati prozore — jer, vele, ohladit će im se još više prostorije — i smrad je u bolnici takav, da bi od njega morao za kratko vreme oboleti i najzdraviji čovek. Bolesnici iz straha pred zimom ne ustaju nikada iz postelja i od njihovih ležišta širi se užasan smrad, kao od sagnjilih leševa.[1]

– Rudolf Hercigonja, »Lepoglavski vampiri«
Lepoglava nekad.

Kaznionica u Lepoglavi formirana je 1855. u vreme austrijske vladavine. Uslovi boravka u kaznionici u prvim decenijama nakon osnivanja bili su izuzetno nehumani. Smrtnost među zatvorenicima je bila relativno velika zbog nepostojanja lekarske službe u zatvoru i nemogućnosti da zatvorenici dobijaju lekove, kao i zbog loše ishrane zatvorenika. Takođe, u prvim decenijama zatvorenici su boravili u kaznionici pod režimom tamnice, tj. okovani i bez mogućnosti izlaska iz ćelija.

Promene u zatvorskom režimu nastupile su 1878. kada je uveden rad kao element izvršenja kazni što je dovelo do fomriranja nekoliko zanatlijskih radionica u kaznionici, omogućivši zatvorenicima svakodnevni izlazak iz ćelija. Do Prvog svetskog rata u kaznionici su bili zatočeni osuđenici za krivična dela, ali ne i politički kažnjenici.

I pored poboljšanja uslova boravka u kaznionici, oni su i dalje bili nehumani, tako da je 1903. izbila pobuna u zatvoru koju je ugušila vojska. Kapacitet zatvora je proširen 1913-1914. godine, uoči prvog svetskog rata, kada je izgrađena nova zgrada pokraj objekata nekadašnjeg samostana, u formi savremenih zatvorskih objekata.

U Lepoglavi je za vreme rata veliki bio zatvoren broj političkih osuđenika, većinom Sremaca, koji su za vreme provale Srbijanaca u Srem sa slavljem dočekali i pomagali srpsku vojsku. Ali bilo je i studenata, osuđenih zbog političkih atentata i veleizdaje.[2] Stanje u kaznionici za vreme Prvog svetskog rata detaljno je opisao Rudolf Hercigonja, hrvatski nacionalni revolucionar jugoslovenske orijentacije, atentator na bana Ivana Skerletza, i posleratni osnivač Saveza komunističke omladine Jugoslavije, u knjizi Lepoglavski vampiri (Zagreb, 1919). Zajedno sa Hercigonjom u Lepoglavi su tokom Prvog svetskog rata bili zatočeni i drugi poznati jugoslovenski revolucionari, takođe zagrebački omladinci Đuka Cvijić i August Cesarec. Hercigonja opisuje težak položaj političkih zatvorenika, naročito projugoslovenskih revolucionara iz redova omladine. Najodgovorniji za oštar režim prema političkim kažnjenicima u kaznionici bio je upravnik zatvora, Josip Šaban.[3]

Kraljevina Jugoslavija[uredi | uredi kod]

O, ne mislite, da je Lepoglava samo jedna; to je samo ulomak velike celine nepravde, izrabljivanja, mučenja i inkvizicije! Svi smo mi pod sivom robijaškom kapom i sve nas tuče Šabanov štap. Treba oduzeti štap svima Šabanima, jer njih je mnogo, mnogo ih je; ali nas je više, mnogo više i mi ne smemo dopustiti, da nas tuče štap zločinačke manjine, da nas dave šabanski vampiri. Geslo: Mi ili Šabani! Mi, koji smo iz tamnica, iz rovova, iz zarobljeništva, iz podzemlja dozivali Jugoslaviju — Šabani, koji su na prvim sedalima bivšeg sistema hiljade naših bednih i društvom upropaštenih ljudi žrtvovali, da sačuvaju Austriju. [...]

Bakcili starog austrijskog organizma, koji su nas žderali dugo i predugo, nesmetano prelaze u novi jugoslavenski organizam, da i taj grizu, žderu i rastaču. Nesmetano i sa sankcijom. Eto, još je uvek moguće, da se čak i Šabana spominje kao kandidata za šefa zagrebačke policije, molimo da se zapamti, dra Josipa Šabana, upravnika zemaljske kaznione u Lepoglavi, onoga što nečovečno dade istući čoveka Luku Jukića. Svi oni što su nas gušili, zatvarali, tukli, spremali nam vešala i vešali nas, svi oni za lični interes palili mostove do Jugoslavije i ubijali graditelje tih mostova — svi oni još uvek imaju vlast i mogućnost da nas guše, zatvaraju, tuku i vešaju. [...]

U ime svih u poslednje tužne godine zatvorenih, progonjenih i vešanih mi protestiramo protiv svih vampira tih žrtvi i protiv onih, koji te vampire drže još na vlasti. Protestiramo odlučno, jer parola svih poštenih ljudi može da bude samo: Šabani ili mi, vampiri ili narod, zverstvo ili čovečnost. [...]

Tražimo svrgnuće i istragu protiv dra Šabana i svih njemu sličnih, jer njih je — mnogo! Dajte pravdu čoveku! Viču, protestiraju živi i mrtvi. L. Jukić, S. Dojčić, R. Hercigonja, J. Schäfer, Đ. Cvijić, K. Horvatin, J. Sarinić, A. Cesarec, sa zagrobnim protestom: G. Princip, N. Čabrinović, V. Čubrilović, Žerajić, Njeguš, Endlicher i čitave legije živih i mrtvih žrtvi svih Šabana širom čitave Jugoslavije...[4]

– Rudolf Hercigonja, »Lepoglavski vampiri«

Kaznionica[uredi | uredi kod]

Grupa političkih osuđenika u lepoglavskoj kaznioni.

Kraljevina Jugoslavija od Austro-Ugarske nije samo nasledila Lepoglavu kao mesto za izolaciju političkih kažnjenika, već i upravnika kaznionice, Josipa Šabana, koji će godinama nakon ujedinjenja obavljati ovu dužnost.

Prvi poznati komunisti koji su služili zatvorsku kaznu u kaznionici u Lepoglavi bili su Rodoljub Čolaković, Nikola Petrović i Dimitrije Lopandić, članovi ilegalne organizacije Crvena pravda čiji saborac Alija Alijagić je 1921. izvršio atentat na ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića. Tokom 1924. u kaznionici je bio zatvoren sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije Sima Marković.

Od 1929. do 1933. u kaznionici su bili zatvoreni Josip Broz Tito, Moša Pijade, Ivan Milutinović, Radivoj Davidović, Momčilo Đorđević, Andrija Hebrang, Milorad Petrović, Đuro Pucar, Otokar Keršovani, Trajko Stamenković, Marijan Stilinović, sekretar SKOJ-a Zlatko Šnajder i drugi komunisti. Politički zatvorenici su iz Lepoglave 1933. prebačeni u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici.

Od 1934. u Lepoglavi ponovo bivaju zatočeni politički zatvorenici, među kojima i sledeći poznati komunisti: Moša Pijade (drugi put), Ivan Milutinović (drugi put), Otokar Keršovani (drugi put), Andrija Hebrang (drugi put), Žarko Zrenjanin, Ognjen Prica, Marko Orešković, Petko Miletić, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Oskar Davičo i drugi.

Prema dostupnim podacima, u Lepoglavi je od 1920. do 1939. bilo zatočeno 170 komunista. Kako bi omogućili podnošljivije uslove boravka u kaznionici komunisti su organizovali štrajkove. Najmasovniji štrajk dogodio se 1935. kada su komunisti organizovali preuzimanje paviljona u kojoj su zatvorenici bili zatočeni. U štrajku je učestvovalo oko 1000 zatočenika, uključujući kriminalce i hrvatske i makedonske nacionaliste. Štrajk je ugušen tako što je uprava kaznionice dovela vojsku koja je provalila u paviljon porušivši barikade, pucajući na zatvorenike među kojima su nekolicina ranjena.[5]

Logor za internaciju 1939-1941.[uredi | uredi kod]

Istorijat logora na mestu kaznionice Lepoglava možemo podeliti u dve faze koje se značajno razlikuju.

Najpre je 1939. u kaznionici osnovan logor za internaciju političkih protivnika, mahom komunista. Međutim ovaj logor se znatno razlikovao od kasnijeg ustaškog logora jer nije bio logor smrti i više je podsećao na kaznionicu iako je službeno nazivan logorom. Ono što je razlikovalo logor za internaciju od kaznionice bila je činjenica da su od 1939. u Lepoglavi izolovana lica koja nisu izvođena na sudove niti su osuđena na zatvorsku kaznu, već represirana zbog političkog ubeđenja.

Krajem 1939. vlasti Banovine Hrvatske su u Zagrebu i Dalmaciji uhvatile veću grupu komunista, od kojih je 58 izolovano u logoru u Lepoglavi. Mađu zatočenim komunistima bilo je i nekoliko žena. Tokom 1940. u logor su dopremljene nove grupe komunista, njih nekoliko desetina. Paralelno sa izolovanjem novih zatočenika, pojedini zatočenici su, pod pritiskom javnosti, puštani iz logora.

NDH[uredi | uredi kod]

Kaznionica[uredi | uredi kod]

Dvorište kaznionice u Lepoglavi sa leševima koji su izvađeni iz bunara.

Oko 65 komunista, izolovanih u ovom logoru 1939-1940, logorske vlasti su aprila 1941. predale novouspostavljenim ustaškim vlastima Nezavisne Države Hrvatske. Među njima je bilo i troje članova Centralnog Komiteta Komunističke partije Hrvatske: Anka Butorac, Marijan Krajačić i Mirko Bukovac. Ustaše su zatočene komuniste tokom 1941. prebacivali iz jednog u drugi logor da bi većinu 1942. umorili na svirep način u logoru Stara Gradiška (umoreni su glađu zatvoreni u jednoj ćeliji).

Od 1941. do 1943. u Lepoglavi je i dalje funkcionisao kazneni zavod, u kome su bili pooštreni uslovi boravka u odnosu na predratno razdoblje, ali su bili mnogo podnošljiviji u odnosu na ustaške istražne zatvore i naročito u odnosu na logore.[6]

Partizansko oslobođenje Lepoglave 1943.[uredi | uredi kod]

Kaznionica je oslobođena od strane partizana 13/14. jula 1943. kada je privremeno oslobođeno i mesto Lepoglava. Akciju su izveli borci Dvanaeste slavonske udarne brigade i Kalničkog partizanskog odreda. U kaznionici je tada boravilo oko 730 osuđenika, među kojima je bilo i nekoliko desetina političkih zatvorenika, mahom pripadnika i simpatizera Hrvatske seljačke stranke, ali i manji broj komunista. Zatvorenici su pušteni na slobodu, sem počinilaca teških kriminalnih dela.

Prilikom borbi za oslobođenje Lepoglave poginulo je 26 partizana. U Lepoglavi su ustanovljeni privremeni organi narodne vlasti, a značajan broj lokalnih stanovnika i žitelja okolnih sela stupio je u partizane.[7]

Ustaški logor[uredi | uredi kod]

Zakopavanje žrtava iz Lepoglavske kaznionice.

Logor smrti u Lepoglavi počeo se formirati od prosinca/decembra 1943. i djelovao je sve do početka svibnja/maja 1945. Partizani su prilikom povlačenja iz Lepoglave zapalili kaznionicu, ali izgoreo je samo stari deo zatvora, dok su novi paviljoni bili manje oštećeni.

Pripreme za osnivanje logora započinju dolaskom Tjelesne straže poglavnika Ante Pavelića koja je stigla u Lepoglavu kako bi ispitala mogućnost otvaranja logora. Krajem 1944. logor preuzima Ustaška obrana, formacija pod komandom Maksa Luburića.

U proljeće 1944. godine počeo je djelovati ustaški logor u Lepoglavi u kojem je prvi upravitelj bio Ljubo Miloš, a posle njega Mirko Matijević i Nikola Gadžić. U logor su dopremljeni antifašisti iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključujući i logoraše iz logora Stara Gradiška, kao i zarobljeni partizani, prema kojima je tretman bio naročito okrutan i koji su u samom logoru najčešće bili izloženi likvidacijama.

Prema dosadašnjoj prikupljenoj dokumentaciji, logor je držao 4.952 zatvorenika. Na Spomen groblju napisana je imenom i prezimenom 961 žrtva, od malog djeteta do starca, među kojima je uklesano ime i 2-mjesečne bebe iz Rinkovca, a s područja Lepoglave ime Rude Štefuljaka, jedine lepoglavske žrtve.

Zatvorenici su bili izloženi teškim fizičkim poslovima i surovom fizičkom nasilju. Na suđenju Dinku Šakiću, jedan od preživelih Šimo Klaić, rekao je da su uslovi „bili užasni, kao da je sve zlo iz Stare Gradiške i Jasenovca bilo koncentrisano tamo“.[8]

Uslovi u logoru su se naročito pogoršali u zimu 1944-1945. Konačna likvidacija logora i uništenje logoraša započeli su početkom aprila 1945, kada su ustaše shvatile da se bliži čas kada će partizani osloboditi Lepoglavu, ali i čitavu Jugoslaviju. Stoga su ustaše odlučile da prebace vozom zatočenike u logor Jasenovac gde će logoraši biti likvidirani, s obzirom da u Lepoglavi nisu postojali uslovi za brzu likvidaciju oko 1.300-1.400 logoraša koliko ih je preostalo u logoru. Najpre je 11. aprila 1945. za Jasenovac transportovano 800 logoraša, a potom, nakon dva dana, dodatnih 500 logoraša. Iz drugog transporta uspelo je pobeći oko 40 logoraša, iz jednog vagona. Svi ostali su ubijeni u logoru Jasenovac.

Poslednji logoraši, njih oko 70-80, ubijeni su u logoru 30. aprila 1945.

Nakon oslobođenja organizovano je ekshumiranje žrtava logora iz masovnih grobnica i bunara u okolini logora. Tada je ekshumirano preko 500 leševa.[9]

SFRJ[uredi | uredi kod]

Poslije rata su jugoslavenske vlasti logor pretvorile u kaznionicu koja i danas djeluje u okviru kazneno-popravnog sustava Republike Hrvatske.

U prvim godinama nakon oslobođenja u zatvoru su boravili pripadnici oružanih snaga i administracije NDH. Tokom narednih decenija u zatvoru su boravila lica na odsluženju krivičnih kazni. Tokom 1970-ih u zatvoru su služili sudsku kaznu i pojedini istaknuti pripadnici Hrvatskog proljeća.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Rudolf Hercigonja, »Lepoglavski vampiri«, Zagreb, 1919, str. 58 — 67.
  2. Rudolf Hercigonja, Lepoglavski vampiri (str. 80—82), Zagreb, 1919.
  3. Mirko Peršen, "Logor Lepoglava", Sjeverozapadna Hrvatska u NOB, Varaždin, 1976. str. 824-840.
  4. Rudolf Hercigonja, »Lepoglavski vampiri«, Zagreb, 1919, str. 3—6.
  5. Isto str. 830-832.
  6. Isto str. 833-835.
  7. Isto str. 836.
  8. http://wapedia.mobi/en/Stara_Gradiška_concentration_camp[mrtav link]
  9. Mirko Peršen, "Logor Lepoglava", Sjeverozapadna Hrvatska u NOB, Varaždin, 1976. str. 836-840.

Poveznice[uredi | uredi kod]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]