Melodija
Melodija (grčki μελῳδία,melōidía, bos. pjevanje, pjesma) [1] je niz tonova različite visine i trajanja u kombinaciji sa ritmom koji doživljavamo kao cjelinu. Melodije se često sastoje od muzičkih fraza ili motiva i obično se ponavljaju u cijeloj kompoziciji u različitim oblicima. Također se može opisati i kao melodijsko kretanje tonova ili intervala između tonova (pretežno zajedno ili odvojeno), njihovog opsega, melodijskog zapleta i raspleta, kontinuiteta i koherentnosti, kadence i oblika. Razlikuju se po svom karakteru, pa tako imamo postupne, skokovite melodije, većeg ili manjeg opsega.[2] Tačnije objašnjenje ovog pojma, koje se odnosi na određena muzička razdoblja uobičajena kao i popularne muzike, melodija može biti u suprotnosti sa pratnjom ili u skladu sa harmonijom koju pruža. Melodija je obično u središtu pažnje slušaoca, sa ostalim muzičkim dijelovima koji pružaju pratnju.[3]
Elementi[uredi | uredi kod]
Bitni elementi bilo koje melodije su: trajanje, ton i kvalitet (boja glasa, tekstura i glasnoća). "Tako odvojene pojedinačne note koje sadrže trajanje, izmjene, i kvalitet su u kombinaciji postajući muzička cjelina što je ono što slušalac obično prepoznaje. Svaka melodija ima svoj početak, sredinu i kraj s uzlaznim, silaznim i horizontalnim kretanjima koje postaju melodijske linije. Melodijske linije kreču se malim koracima koji mogu biti veličine poput mikrotonova, a također mogu praviti skokove koji mogu biti veći od oktave. Najpjevljivije melodije su one kod kojih su koraci i skokovi u udobnom pjevačkom opsegu i vrijeme vrijednosti nota koristi ritam koji odgovara tematskim ili emocionalnim osobinama pjesme. Note u melodijama se mogu pjevati ili svirati na veoma lagan ili "legato" način, ili se mogu svirati ili pjevati sa prekidima ili na "staccato" način. Konačno, melodija se može organizovati u nekoliko jediničnih obrazaca ili "fraza" koje završavaju melodijski obrazac u "kadenci" ili na kraju fraze.[3]
Osobine melodije kroz historiju[uredi | uredi kod]
Kroz historiju muzike melodija je mijenjala svoj karakter, pa je na primjer za barokno razdoblje njena osnovna osobina bila motoričnost, u klasici simetrija, a u romantizmu raspjevanost i veliki opseg. Melodije u muzici kod većine evropskih zemalja napisanih prije 20. vijeka sadrže ponavljajuće "događaje, često periodične, na svim strukturalnim nivoima" i "ponavljanje trajanja i obrasce trajanja" koji su također važni u muzici 20. vijeka.
Dok u 20. vijeku ton uključuje "one aspekte zvuka koji su podijeljeni po visini ili dubini," u ranijoj muzici su korišteni gotovo isključivo tonovi koji su imali "stalne i lahko uočljive obrasce frekvencije." Kompozitori su za "upotrebu imali veći izbor raznih vrsta tonova nego što je to bio običaj u bilo kojem drugom historijskom razdoblju u zapadnoj muzici." Dok se još uvijek koriste materijali iz dijatonske skale, hromatske ljestvice i 12-tonske skale postaju u "širokoj upotrebi."
Melodije u 20. vijeku se sve više oslanjaju "na kvalitativne dimenzije", a s tim dimenzijama one "preuzimaju uloge koje u muzici prije 20. vijeka su gotovo isključivo bile namijenjene za tonove i ritam." Ovo znači da melodije postaju "element linijskog reda", a ne vrhunac "preovladavajućeg tona i ritmičkih oblika. Najbolji primjeri za ovo su tehnike muzičkog komponovanja "Klangfarbenmelodie" (bos. zvuk-boja-melodija) i "Musique concrète" (bos. konkretna muzika).[3]
Reference[uredi | uredi kod]
Literatura[uredi | uredi kod]
- Apel, Willi. Harvard Dictionary of Music, 2nd ed., p. 517–19.
- Edwards, Arthur C. The Art of Melody, p. xix–xxx.
- Holst, Imogen (1962/2008). Tune, Faber and Faber, London. ISBN 0-571-24198-0.
- Smits van Waesberghe, Joseph (1955). A Textbook of Melody: A course in functional melodic analysis, American Institute of Musicology.
- Szabolcsi, Bence (1965). A History Of Melody, Barrie and Rockliff, London.
- Trippett, David (2013). Wagner's Melodies. Cambridge University Press.
- Markus Bandur: Melodia / Melodie [1998, 38 Seiten], in: Handwörterbuch der musikalischen Terminologie, hg. von H. H. Eggebrecht [Loseblattausgabe], Franz Steiner, Wiesbaden, später Stuttgart, 1971–2006; CD-ROM, Stuttgart 2012 Gesamtartikel als pdf
- Diether de la Motte: Melodie. Ein Lese- und Arbeitsbuch. dtv, München 1993, ISBN 3-423-04611-2.
