Operacija Una

С Википедије, слободне енциклопедије
Operacija „Una“
Deo rata u BiH

Uništena hrvatska amfibija PTS-M kod Topole užasa (Donja Gradina). Amfibija je onesposobljena protivtenkovskom minom tokom pokušaja deblokade hrvatskih vojnika koji su čamcima nasilno prešli u Republiku Srpsku.
Vreme:18. septembar19. septembar 1995.
Mesto:obala reke Une i Save (Novi Grad, Kostajnica, Kozarska Dubica, Donja Gradina)
Uzrok:Ofanziva Hrvatske vojske
Ishod: Srpska pobeda
Sukobljene strane

Republika Srpska

Hrvatska
Komandanti i vođe
Република Српска Momir Talić Хрватска Vinko Vrbanac
Хрватска Marijan Mareković
Jačina
1.500 – 2.000[1] ~10.000[2][3]
Žrtve i gubici
Република Српска 44 pripadnika VRS
6 pripadnika MUP
54 civila[4]
Хрватска preko 70 poginulih, 250 ranjenih[5]
Policija RS u odbrani Kozarske Dubice.
Predsednik Republike Srpske Radovan Karadžić u obilasku Kozarske Dubice nakon operacije "Una 95" 7.10.1995, sa komandantom 11. dubičke brigade pukovnikom Milojom Misiračom (drugi sa leve) i potpukovnikom Pantelijom Ćurguzom (drugi sa desne).
Zaplenjena oprema (dnevni obrok i bedž) uništenog voda „Crnih Mambi”.
Spomen obeležje na lokaciji gde je, nakon desanta, Hrvatska vojska počinila zločin nad građanima Kozarske Dubice.

Operacija Una je bio naziv vojne operacije u kojoj je Hrvatska vojska sa teritorije Republike Hrvatske napala 3 zapadnokrajiške opštine Republike Srpske (Novi Grad, Kostajnica, Kozarska Dubica).[4] Operacija je počela 18. septembra 1995, a završila se već idućeg dana (19. septembra) teškim porazom Hrvatske vojske.

Cilj akcije je bio zauzimanje Prijedora i okupacija cele teritorije istočno od puta Gradiška - Prijedor.[6] Akciju Una je sa juga, nekoliko nedelja kasnije, pratila kombinovana akcija Hrvatske vojske, HVO-a i 5. korpusa (većinski muslimanske) Armije RBiH pod nazivom Južni potez.

Zbog agresije Hrvatske na Republiku Srpsku i teškog poraza, u hrvatskoj javnosti se veoma malo zna o ovoj neuspešnoj operaciji.[7]

Plan i poraz[уреди | уреди извор]

Operacija Una je bila posledica euforije nakon operacije Oluja,[8] zbog čega je Glavni štab HV očekivao da će moći brzo zauzeti ove delove Republike Srpske. Operacija je bila i prethodnica operacije Južni potez, da bi Hrvati, nakon eventualnog zauzimanja tih opština, zaprečili Muslimanima prilaz do reke Save.[9]

Na pravcu Dvor na UniNovi Grad napad je izvodila 1. gardijska mehanizovana brigada HV „Tigrovi”, sa sledećim komandnim kadrom: general-major Jozo Miličević, brigadiri Josip Stojković i Božo Kožula, natporučnik Željko Hoiner, kapetan Ljubomir Rudiljak, majori Andrija Kolobarić, Mišo Žutić i Ivan Čalić.[4]

Na delu fronta od Kostajnice do Kozarske Dubice napadala je 2. gardijska brigada „Gromovi” pod komandom brigadnog generala Zvonka Peternela, pukovnika Pavla Vukelića, Mile Krišta, Petra Bajana te Hrvoje Grofa, Ivice Kozjaka i Dražena Dakića.[4]

Okosnicu odbrane činila su tri rezervna (borci preko 50 i 60 godina) bataljona, po jedan iz Dubičke, Novigradske i Gradišćanske brigade; svega 1.500 boraca.[9][10] Nakon prve odbrane domaćina, drugi dan su u boj stupile i vojne jedinice Vojske Republike Srpske koje su povučene sa drugih linija fronta — prevashodno policijske snage. U bitku su sa banjalučkog aerodroma prvog dana krenula i dva srpska aviona tipa J-21 Jastreb koja su bombardovala hrvatsku kolonu na regionalnom putu SisakHrvatska Dubica, na deonici ŽivajaŠaš. U toj akciji oboren je jedan jastreb kod Novog Grada.[11] Sledećeg dana hrvatsku artiljeriju i snage na mostobranu napalo je više aviona tipa J-22 Orao, G-4 Super Galeb i J-21 Jastreb.[12]

Tiha diplomatija i posledice[уреди | уреди извор]

Zeleno svetlo za ovu akciju dale su i same američke diplomate (Ričard Holbruk).[13] Franjo Tuđman je operaciju planirao mimo zapovednika glavnog stožera Hrvatske vojske. Nakon pretrpljenog poraza došlo je do smena u štabu HV, a sama akcija je bila zataškana. Hrvatska strana je poraz opravdavala teško ukopanom srpskom vojskom, pomenula je čak i vazdušne udare srpskih aviona iz Batajnice, kojih nije bilo.

Prilikom napada, hrvatske snage su počinile i masovne zločine kod fabrike Knežopoljka, ubivši svakog civila kojeg su presreli na lokalnom putu Kozarska Dubica – Kostajnica, koji su dokumentovani i pred Haškim tribunalom. Tada je na svirepi način ubijeno 44 civila a ranjeno 38.[14] Veliku ulogu u sprečavanju daljeg prodora hrvatskih jedinica prema dubini teritorije i odbrani Kozarske Dubice imao je interventni vod civilne policije, koji je taj dan procentualno pretrpeo najveće gubitke. Pripadnici interventnog voda civilne policije su se i sutradan devetnaestog septembra u rejonu sela Gradina sukobili sa hrvatskom vojskom koja je prešla na teritoriju Republike Srpske. Tom prilikom smrtno je stradao jedan policajac, a više ih je lakše ranjeno.

Žrtve[уреди | уреди извор]

Tokom agresije Hrvatske vojske na opštine Novi Grad, Kostajnicu i Kozarsku Dubicu, stradala su ukupno 104 lica, od toga:

  • 44 pripadnika VRS (18 u Novom Gradu i 26 u Kozarskoj Dubici)
  • 6 pripadnika MUP-a RS (2 u Novom Gradu i 4 u Kozarskoj Dubici)
  • 54 civila (37 u Novom Gradu, 3 u Kostajnici i 14 u Kozarskoj Dubici)[4]

Ranjeno je ukupno 101 lice, 53 vojnika, 9 policajaca i 39 civila. Zarobljeno je 6 civila i 3 vojnika, dok je 1 vojnik nestao.[4]

Primopredaja poginulih hrvatskih vojnika, nestali i rimokatolički sveštenik[уреди | уреди извор]

Na tlu Kozarske Dubice, kod tadašnje fabrike TIK „Knežopoljka”, palo je 13 hrvatskih vojnika[а] diverzantskog voda „Crne mambe” 2. gardijske brigade „Gromovi”. Tokom noći 18/19. septembra 1995. HV je izvukla četiri tijela. Nakon poraza Hrvatska zvanično nije htjela da preuzme tijela, zbog osjećanja krivice da je izvela agresiju na Republiku Srpsku. Tijela su sahranjena u masovnoj grobnici na groblju Urije u Kozarskoj Dubici. Kod ubijenih „Crnih Mambi” nađena su i stimulativna sredstva (droga).[4] Zbog pritiska porodica poginulih sa sudjelovanjem člana nevladine organizacije Hrvatskog helsinškog odbora (kojeg je tada predstavljao Ivan Zvonimir Čičak) i Vojske Republike Srpske, primopredaja je izvršena nekoliko mjeseci kasnije (17. jula 1996.[4]), ali tijela nisu predana direktno u Hrvatsku nego preko Herceg-Bosne prenijeta u Hrvatsku.

Jedan hrvatski vojnik[б] je nađen u Uni kod sela Poljavnice 1996., dok se nekoliko lica (utopljenih u Uni i Savi) vodi se kao nestalo do danas.[4] Prilikom uzimanja izjave od svjedoka došlo se do neprovjerene informacije da je 18. septembra 1995. godine u mjestu Tunjica kod Novog Grada u masakru nad srpskim civilima učestvovao Zoran Stojanović iz Prozora, po zanimanju rimokatolički sveštenik.[4]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Balkan Battlegrounds Vol.2, стр. 383
  2. ^ Zborno područje Bjelovar u operaciji Una. стр. 320
  3. ^ Balkan Battlegrounds Vol.1, стр. 383
  4. ^ а б в г д ђ е ж з и „Агресија Републике Хрватске на општине у Републици Српској: Нови Град, Костајницу и Козарску Дубицу у септембру 1995.” (PDF). Приступљено 28. 1. 2018. [мртва веза]
  5. ^ Balkan Battlegrounds, Vol.1, стр. 384
  6. ^ Kako je propala operacija Una 95: Neprobojni srpski bedem na Uni i Savi, Приступљено 13. 11. 2017.
  7. ^ Balkan Battlegrounds, Vol.1, стр. 439
  8. ^ Zborno područje Bjelovar u operaciji Una. стр. 319.
  9. ^ а б Balkan Battlegrounds, Vol.1, стр. 383.
  10. ^ Zborno područje Bjelovar u opeaciji Una. стр. 321.
  11. ^ Orlovi sa Vrbasa 2014, стр. 177.
  12. ^ Orlovi sa Vrbasa 2014, стр. 178.
  13. ^ Zborno područje Bjelovar u operaciji Una. стр. 317.
  14. ^ Spisak ubijenih civila i ranjenih., Приступљено 9. 4. 2013.

Izvori[уреди | уреди извор]

Literatura[уреди | уреди извор]

  • Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995 Volume I and II. Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. Washington.
  • Marijan, Davor: Zborno područje Bjelovar u operaciji Una. Scrinia Slavonica 8 (2008), 317-335.
  • Danko Borojević; Dragi Ivić. Orlovi sa Vrbasa. Ruma: Štampa, 2014. 
  • Misirača, Miloja M. (2018). Da se ne zaboravi: Kozarska Dubica u otadžbinskom ratu 1991-1995: 11. pješadijska brigada VRS (dubička) (1 изд.). Kozarska Dubica, Banja Luka. ISBN 9789993841234. 

Fusnote[уреди | уреди извор]

  1. ^ U Kozarskoj Dubici su poginuli pripadnici HV Ante Petrušić, Zoran Špoljar, Miroslav Briševac, Ivo Barać, Zvonko Zrna, Josip Macan, Stepan Pajser, Dražen Horvat, Rudi Fistrić, Darko Oljačić, Mile Martelo, Mato Kunkić i Zdenko Paestka (komandant voda)
  2. ^ Tarik Hadžihasanović iz Zagreba, legitimacija broj 150461 od 2. gardijske brigade „Gromovi”

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]