Organička arhitektura

Izvor: Wikipedija
Frank Lloyd Wright, Fallingwater, Mill Run, Pennsylvania (1936. – 39.) je jedno od Wrghtovih najslavnijih djela i djelo koje utjelovljuje njegovu ideju organičke arhitekture.

Organička arhitektura je filozofija moderne arhitekture koja promovira sklad između ljudskog obitavališta i prirode. Pojam je prvi koristio znameniti američki arhitekt Frank Lloyd Wright (1867. – 1959.), premda njezina definicija nije bila potpuno jasna iz njegovih tekstova:

Imre Makovecz, Katolička crkva u Paksu, Mađarska, 1987. – 1991.

Koncept organičke arhitekture je inspiriran prirodnim oblicima starijih arhitekata kao što su bili Viollet le Duc i John Ruskin. Njihove ideje utjecale su na mnoge arhitekte i doprinijele su formiranju tri tumačenja organičke arhitekture, od kojih je prva upravo Franka Lloyda Wrighta.

Wrightova organička arhitektura[uredi | uredi kôd]

Wrightovo zdanje Taliesin West iz 1937. je bilo inspirirano okolnom pustinjom i potpuno je izgrađeno od betona i lokalnih materijala.

Wrightovo tumačenje pretpostavlja ujedinjenje prirode u cjelinu građevine kroz dizajn koji je toliko integriran u okolinu da dijelovi objekta, namještaj i okolina postaju dio jedinstvene međusobno podređene kompozicije. Njegovi zahtjevi su bili za harmonijom i jednostavnošću, poštovanjem prirode i građevinskih materijala, kao i jedinstvenošću svakog zasebnog elementa. Zbog svojega koncepta integracije prirodnog kamena i betona, unutrašnjeg i vanjskog prostora, prirode i prostora, Wright se smata utemeljiteljem organske arhitekture. Klasičan primjer organičke arhitekture je Fallingwater (Kuća na slapovima) koja je izgrađena na mjestu koje je bilo izazovno zbog strmog brda na vrhu vodopada i koje je očito inspiriralo Wrighta. Kao i cijeli Wrightov opus radova, i ta kuća nosi u sebi ideju cjelovitosti koja je postignuta u sintezi slobodno organiziranog interijera i u sintezi same kuće s okolinom. Lišena je suvišnih ukrasa, dok prirodni izgled lokalnih materijala od kojih je izgrađena pridonosi dojmu čvrste povezanosti s krajolikom – kao da je oduvijek tu.[1]

Wikicitati »Kuća nikada ne bi trebala biti izgrađena na brdu ili na ičemu. Ona mora biti dio brda. Pripadati mu. Brdo i kuća trebali bi postojati zajedno, sretni jedno s drugim… Dobra građevina ne šteti krajoliku, već čini krajolik ljepšim nego što je bio prije izgradnje građevine.«
([1])

Teoretičar David Pearson je predložio listu pravila po kojih bi se trebalo držati u organskoj arhitekturi; tako građevina mora:

Gola živa stijena u postaji Rådhuset u podzemnoj željeznici Stockholma.
  • biti inspirirana prirodom i biti samoodrživa, zdrava, ekonomična i raznolika
  • rasti iznutra kao iz sjemena
  • postojati u trajnoj sadašnjosti i počinjati uvijek nanovo
  • pratiti tokove, te biti fleksibilna i prilagodljiva
  • podmiriti sociološke, fizičke i duhovne potrebe
  • izrasti iz okoliša i biti jedinstvena
  • slaviti duh mladosti, igre i iznenađenja
  • izraziti ritam glazbe i snagu plesa[2]
Wikicitati »Organska arhitektura znači manje-više organizirano društvo. Arhitektura koja se rukovodi ovim idealom ne želi da se podvrgne zakonima što ih propisuje estetika ili čak samo ukus, u istoj mjeri kao što bi i organizirano društvo moralo odbiti obaveze koje nemaju nikakve veze sa životom i koje su u proturječnosti s prirodom i karakterom čovjeka koji svoje mjesto i posao, na kojem može biti sretan i koristan, našao u jednoj njemu odgovarajućoj formi življenja.«
(Udo Kulterman, Savremena arhitektura, Novi Sad 1971.)

Arhitektura organičkih oblika[uredi | uredi kôd]

Nosive stupove nikad dovršene crkve Sagrada Familia arhitekt Antonio Gaudi dizajnirao je prema stablima u šumi.

Drugo tumačenje organičke arhitekture temelji se na matematičkim i geometrijskim zakonima koje postoje u prirodi (biomorfizam). Organička arhitektura se definira kao arhitektonski stil temeljen na neravnim, zakrivljenim prirodnim oblicima. Svoj jedinstveni stil organičke arhitekture utemeljio je Antonio Gaudi proučavajući principe statike u prirodi i primjenjujući ih na svojim projektima.

Svi uzorci u prirodi koji se nama čine skladno su utemeljeni na matematičkim pravilima koja sama po sebi reguliraju simetriju, pravilnost i jedinstvo. Priroda nije određena samo preciznim matematičkim pravilima. Postoje razni oblici kao na primjer obrisi planina, jezera i dr. Tako imamo tvrdnju H. Häringa koji kaže da svaka prirodna lokacija i svaki strukturalni element imaju vlastiti oblik koji čeka da ga neki arhitekt otkrije i dalje razradi.

Nadalje, Richard Neutra zastupa tzv. biorealizam, te smatra da arhitektura treba predstavljati projektiranu fizičku okolinu, a uspješno projektirana sredina ima blagotvorni učinak na zdravstveno stanje i živčani sustav čovjeka.

Biomimikrija[uredi | uredi kôd]

Prema trećem tumačenju organička arhitektura nalazi inspiraciju u prirodi i oponaša oblike živih organizama koji reagiraju na vanjske utjecaje. Ona se temelji na biomimikriji, tj. potrazi za modelima živih organizama kako bi se njihovi uzorci replicirali u funkciji, formi ili tehnologiji projektiranja građevine.

Granice između triju opisanih tumačenja organske arhitekture nisu potpuno jasne. Zapravo, one su rijetko uzajamno isključive i u praksi se često se nadopunjavaju ili preklapaju.

Odabrani predstavnici[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Tibor Visković, Frank Lloyd Wright – Organička arhitektura, Nova Akropola, travanj 2017.
  2. David Pearson, The Breaking Wave: New Organic Architecture, Stroud, Gaia, 2001., str. 72.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]