Pavle Đurišić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Pavle Đurišić


Lični podaci
Datum rođenja 10. jul 1907 .
Mesto rođenja Lješanska nahija, Knjaževina Crna Gora
Datum smrti 21. april 1945.
Mesto smrti Logor Stara Gradiška, NDH
Vojska Jugoslovenska vojska
Jugoslovenska Vojska u Otadžbini
Milizia Volontaria Anti Comunista
Crnogorski dobrovoljački korpus
Crnogorska Narodna Vojska
Najviši čin Komandant Limsko-sandžačkih četničkih odreda, komandant Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa
Bitke i ratovi Bjelopoljski pokolj 1943.
Pokolj muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče
Bitka na Neretvi
Operacija Frilingservahen
Proboj 21. armijskog korpusa
Bitka na Lijevča polju

Pavle Đurišić (10. jul 1907, Lješanska nahija21. april 1945, Stara Gradiška) je bio četnički vojvoda, saradnik italijanskog i njemačkog okupatora, komandant Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa i Crnogorske narodne vojske.

Đurišićeve trupe su izvršile pokolj muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče februara 1943. godine, najmasovniji ratni zločin etničkog čišćenja koji su počinile četničke formacije tokom drugog svetskog rata.[1]

Nakon pokušaja da izigra sporazum sa Sekulom Drljevićem i vlastima NDH, potučen je od strane ustaša u bici na Lijevča polju, razoružan i ubijen u logoru Stara Gradiška, najvjerovatnije 21. aprila 1945.

Predratna biografija[uredi | uredi kod]

Rođen 9. jula 1907. godine u Lješanskoj nahiji, u selu Parci. Godine 1909. njegov otac Ilija se iz Lješanske nahije seli u Podgoricu, u centar Stare Varoši, u Džeher Mahali, na oko 50 metara od poznate Sahat Kule, a ta kuća u kojoj je odrastao i danas postoji ali je u ruševinama, a nalazi se dve kuće pre poznate kuće vajara Rista Stijovića, koja je danas Umetnička Galerija. Otac mu je poginuo u Prvom svetskom ratu. Pavle je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju u Podgorici. Nakon smrti njegovog oca Ilije, borca Crnogorske kraljevske vojske u I svetskom ratu, u napadu na Kalinovik kod Sarajeva, majka vodi Pavla kod njenog oca i brata u Berane. Ujak Pavla Đurišića je bio Petar Radović, sudija u Beranama, bivši pripadnik četničke jedinice Vojvode Vuka (Vojin-Vuk Popović) u borbama u Makedoniji. U Beranama je završio sedmi razred gimnazije i tada se odlučio da svoju budućnost traži u vojničkom pozivu.

U jesen 1927. godine upisuje se u 55. klasu Vojne akademije, iz koje 1930. godine izlazi kao pešadijski potporučnik. Tokom 1930. i 1931. službuje u Sarajevu kao vodnik 10. pešadijskog puka Takovskog. Njegove starešine zapažaju u njemu sposobnost, pa ga šalju u Pešadijsku oficirsku školu u Sarajevu, kao vodnika streljačke čete. Odatle je poslat po svojoj molbi u Berane. U 1934. godini službovao je u Beranama, prvo kao poručnik - vodnik bataljona 48. pješadijskog puka, a zatim kao ađutant. 1937. godine polaže kapetanski ispit, a zatim postaje komandir prve čete toga bataljona.

Godine 1936. u manastiru Đurđevi Stupovi kod Berana, poručnik Pavle Đurišić se vjenčao sa Goricom Bakić iz Berana.

Kada su italijanske trupe upale u Albaniju 1939. godine, Pavle Đurišić je sa svojom četom poslat u Plav. Aprilski rat ga zatiče na tome položaju. U sastavu Komskog odreda, pod komandom generala Ljube Novakovića, Đurišić istog dana prelazi albansku granicu. Umesto brzog prodiranja ka Skadru, dolazi do kapitulacije Jugoslovenske vojske i brzog kraja rata.

Drugi svetski rat[uredi | uredi kod]

Izveštaj Đurišića o izvršenom pokolju muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče.

Po izbijanju ustanka u Srbiji, kapetan Đurišić krajem decembra 1941. godine sa pratnjom od oko 180 ljudi iz Crne Gore odlazi u zapadnu Srbiju i povezuje se sa pukovnikom Dražom Mihailovićem. Sa sastanka se vratio sa titulom komandanta Limsko-Sandžačkih četničkih odreda i sa instrukcijama o daljem delovanju u toku rata, oglasom mobilizacije, ovlašćenjem da za potrebe četnika može od naroda uzimati "pozajmice" u novcu, hrani i opremi[2] i naredbom da povede borbu protiv narodnooslobodilačko pokreta u Crnoj Gori.

Instrukcije Draže Mihailovića Pavlu Đurišiću su bile prvi četnički programski dokument sa potpisom Draže Mihailovića. U njima je pisalo da je osnovni cilj četničke organizacije: "Stvaranje velike Jugoslavije i u njoj velike Srbije, etnički čiste u granicama Srbije (sa Makedonijom), Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema, Banata, Bačke" i stvaranje "neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem sandžaka od albanskog i muslimanskog i Bosne od hrvatskog i muslimanskog življa". Oglas mobilizacije je dat u ime jugoslovenske vlade u izbjeglištvu i u njemu je pisalo da se svi vojni obveznici u Crnoj Gori stave na raspolaganje četničkim komandantima, a ko mu se ne odazove, biće proglašen za dezertera i vojnog bjegunca i sudiće mu se po ratnim zakonima Kraljevine Jugoslavije.

Kolaboracija sa italijanskim okupatorom[uredi | uredi kod]

Tri dana po povratku iz Dražinog štaba Đurišić je pošao u štab italijanske planinske pešadijske divizije "Venecija" (3. januara 1942.) u Beranama i sa komandantom generalom Silviom Boninijem i načelnikom štaba potpukovnikom Amedom Simonelijem postigao sporazum o borbi protiv partizana u zoni odgovornosti ove dvije divizije, tj. u srezovima andrijevačkom, beranskom, kolašinskom i bjelopoljskom, uz oružanu i finansijsku podršku fašističke Italije.

Po povlačenju glavnine snaga Narodnooslobodilačke vojske u Crnu Goru, tokom prve polovine 1942. godine Pavle Đurišić vodi krvave borbe sa svojim sunarodnicima u službi okupatora. Istovremeno se povezao sa Italijanskim guvernerom za Crnu Goru, generalom Alesandrom Pircom-Birolijem, kome je održao udvorički govor:

Đurišić drži udvorički govor u čast Pirzia Birolija, italijanskog guvernera Crne Gore.

U vremenu kada je narod u Crnoj Gori bio doveden u jedan težak položaj, sreća nam se nasmejala i baš tada došao je među nas veliki prijatelj srpskog naroda, solunac, nosilac Belog orla sa mačevima, njegova ekselencija armijski đeneral gospodin Aleksandar Pircio Biroli. Došao je za guvernera Crne Gore. Poznavajući mentalitet srpskog naroda, koga je upoznao na Solunskom frontu, boreći se sa njime rame uz rame, on se vrlo brzo upoznao sa prilikama u Crnoj Gori, te je bio u mogućnosti da lako i pravilno odredi najbolji pravac svoje politike. Upoznavši se sa prilikama u Crnoj Gori i davši poverenje ljudima koji uživaju poverenje svoga naroda i koji i danas vode taj narod, on je sa svojim komandantima Nj. E. generalom Luiđi Mentastijem, generalom Silvijem Boninijem, generalom Ćitorijem i drugim potčinjenim komandantima dao mogućnosti da se vidno ispolji izraz nacionalnog ponosa i svesti kod srpskog naroda u Crnoj Gori, da uz pripomoć italijanske vojske i italijanskog oružja očisti Crnu Goru od tih izroda i jevrejskih plaćenika i da zavede red i mir u Crnoj Gori. (...) Ekselencijo, za uspostavljeni red i mir vi ste nagrađeni od Rima i Berlina, ali isto tako ste nagrađeni i od srpskog naroda, koja se nagrada vidno manifestuje u ljubavi i poštovanju prema vama.[3]

– Govor Pavla Đurišića u čast Alessandra Pirzia Birolija

Đurišić se naročito istakao u napadu na partizane i zauzimanje Kolašina 23. februara 1942. godine. Tamo se prebacuje i njegov štab iz Gornjeg Zaostra, a par meseci potom i štab četničkog vođe Draže Mihailovića. 18. aprila 1942. godine dobija depešu od Draže Mihailovića koji odobrava njegov dosadašnji rad:

Važno je da ostanete u nacionalnoj liniji potpuno kao i dosada. Komuniste čistite gde možete a izbegavajte Talijane i posredno iskoristite ako se što može izvući od njih.[4]

9. maja 1942. godine partizanske jedinice Sinjajevinskog sektora i 1. bataljon 1. proleterske udarne brigade napale su Đurišićeve Limsko-sandžačke četničke odrede u rejonu Mojkovca. Posle dvodnevnih borbi partizanske snage su povratile Mojkovac.[5] Za borbu protiv partizana, četnici Pavla Đurišića su bili plaćeni, hranjeni i snabdeveni naoružanjem i artiljerijom od italijanskih okupacionih trupa:

Kapetan Pavle Đurišić raspolaže sad sa 2000 stalnih četnika i dva puta toliko rezervnih trupa. Njegovi stalni četnici dobro su naoružani i dobro snabdeveni. Pored velikog broja automatskog oružja imaju veći broj bacača i četiri brdska topa. Naoružanje je Đurišić dobio od italijanskih vojnih vlasti. Pored naoružanja njegovi stalni četnički odredi dobijaju od talijanskih vlasti hranu u naturi i stalnu novčanu nagradu.[6]

– Izveštaj majora Petra Baćovića Draži Mihailoviću o borbama četničkih, italijanskih i Nedićevih jedinica protiv partizana u Crnoj Gori i Sandžaku maja 1942. godine

O visokom renomeu koji je Pavle Đurišić uživao kod generala Draže Mihailovića i Vrhovne komande JVuO, svjedoče i navodi iz pisma koje je 14. juna 1942. major Miloš Glišić poslao majoru Zahariju Ostojiću:

Iz jednog italijanskog dokumenta sa kojim raspolažemo proizilazi da Draža smatra kao jedne od svojih najboljih odreda crnogorske odrede kapetana Đurišića.[7]

U decembru 1942. Đurišić je osnovao društvo "Crveni Krst", prvo na teritoriji pod kontrolom Andrijevačke, Beranske i Bjelopoljske brigade JVuO, a zatim na teritoriji cele oblasti pod Đurišićevom kontrolom. Iako je ovo društvo trebalo da radi po principima Ženevske konvencije, pomagalo je isključivo "nacionalno ispravnim licima", siromašnim izbeglim ili zarobljenim. Svaka kuća je bila obavezni član ovog društva kao i svaki četnik pod njegovom komandom i oni su morali da uplaćuju redovno mesečne članarine.[8]

Sve do njegovog zarobljavanja u leto 1943. godine, Đurišić je bio zaštićen od Italijana u Crnoj Gori. On je učestvovao sa svojim odredima u osovinskim operacijama na Neretvi. Posle proboja četničkog fronta majora Andrije Veskovića na južnoj obali Neretve, snage Pavla Đurišića su se suprostavile partizanskim snagama kod Nevesinja u nameri da ih spreče da se domognu Crne Gore. Boj za Nevesinje je bio dug i krvav i na kraju su Đurišićeve snage naterane u povlačenje.

Operacija Švarc i hapšenje Đurišića[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Operacija Švarc

Đurišićevi četnici su Italijanima igrali ogromnu ulogu u borbi protiv ustanka. Neposredno uoči hapšenja Đurišić nije ništa slutio. On 1. maja javlja Draži: "Ako čujete kakve vesti o Nemcima za sada budite mirni."[9]

Međutim, usled očekivane opasnosti od iskrcavanja Saveznika, u Crnu Goru je 14. maja 1943. umarširala nemačka 1. brdska divizija i razoružala i pohapsila štab Đurišićevih četničkih odreda u Kolašinu (četnička kolona je brojala oko 2.000 ljudi, računajući tu i neke građane[10]). Četnici nisu pružili nikakav otpor. Zarobljeni su i Đurišićev načelnik štaba Rajo Popović i ađutant kapetan Mitar Bukumir. Oko hvatanja Pavla Đurišića je izbio ozbiljan sukob između Nemaca i Italijana. Italijani su opkolili grupu kuća gde se nalazio štab nemačke divizije sa Đurišićem, na položaje postavili mitraljeze i jaku pešadiju. Njemački izveštaj svedoče o brizi koje su za Đurišića ispoljavali italijanski fašisti:

Pri divizijskom komandnom mestu u Andrijevici, događaji su se odigravali ovako: odmah po privođenju Đurišića, italijanski komandant mesta pojavio se kod načelnika 1. divizije, i zatražio izručenje Đurišića. On ima striktno naređenje da Đurišića po svaku cenu dobije u svoje ruke. Mesto je u to vreme bilo od Italijana sa svih strana zaprečeno i opkoljeno. Izručenje je bilo odbijeno sa pozivom na jasno naređenje pretpostavljene komande. Situacija u Andrijevici ličila je vanrednom stanju koje su objavili Italijani.[11]

– Izveštaj komandanta 1. brdske divizije fon Štetnera od 14.5.1943.

Valter fon Štetner, komandant Prve brdske divizije Vermahta, je zatim lično tražio od Ronkalje, komandanta XIV korpusa italijanske vojske, da četnici budu razoružani. Ronkalja je odgovorio da za područje Kolašina ne treba da brinu i da bez naređenja italijanskog guvernera Crne Gore "ne sme ni jedan četnik da bude razoružan".[12] Nakon što je Štetner nastavio da insistira: "Ja imam izričito naređenje mojih pretpostavljenih službenih instanci da četnike smesta razoružam", Ronkalja je odgovorio da guverner Pircio Biroli neće to bez ni pod kojim uslovima odobriti. Ako uprkos tome Nemci budu i dalje razoružavali četnike, akcija će predstavljati povredu italijanskih suverenih prava. Ronkalja je žučno naredio:

Ja komandujem u području Crne Gore. Ako se razoružavanje smesta ne obustavi, znaću da vas silom oružja sprečim. Guverner Crne Gore je naredio da Đurišić, koji je već u nemačkim rukama, smesta bude oslobođen i četnici opet naoružani. Bude li se nemačka akcija i nadalje izvodila, smatraću to direktnom akcijom protiv Italije.[12]

Čak su i nemačke snage na terenu molile višu komandu da preispita odluku o hapšenju Đurišićevih četnika, jer su se pokazali kao pouzdani saborci protiv partizana:

Pitanje četnika. Na sektoru 98. brdskog lovačkog puka bile su, ne uzimajući u obzir Kolašin, angažovane u planini jake četničke jedinice. One su izdržale jak udar komunista na Kolašin i povukle su se prema istoku pod borbom, usled nadmoćnog pritiska. One su bile prihvaćene od nemačkih četa koje su od Kolašina prodrle u planinu, te su silom prilika, zbog vrlo napregnute situacije i zbog nedostatka naših snaga, bile angažovane kao osiguravajući zastor i u međuprostoru nemačkih jedinica.



Bilo je to rešenje koje je nametnula nužda i samo takvom rešenju možemo zahvaliti što smo uspeli da u teškim borbama zauzmemo i očistimo visove zapadno od Kolašina, visove na kojima se nalazilo 2000—3000 komunista (naše snage su iznosile prvo samo 2, a kasnije 3 lovačke čete).

Borbe na ovom sektoru sada su u tolikoj meri završene da mi ovaj teren čvrsto držimo u svojim rukama. Sada se divizija nalazi praktično u situaciji da ove četnike koji su, boreći se zajedno sa nemačkim trupama, pretrpeli jake gubitke (za 3 dana 60 mrtvih) i koji su se pokazali verni i pouzdani, šalje u zarobljeništvo.[13]

– Apel 1. brdske divizije komandi korpusa protiv hapšenjа četnika od od 21. maja 1943.

Posle burnih pregovora viših instanci, Nemci su uspeli da izvuku Đurišića sanitetskim autom iz okruženja i potom avionom tipa Fieseler Fi 156 sa Gradinskog polja kod Berana prebace van područja italijanskih trupa. Neko vreme je bio u zarobljeničkom logoru Strij u Poljskoj, do juna 1943. godine.

Početak saradnje sa njemačkim okupatorom[uredi | uredi kod]

Nakon nekoliko meseci zatočeništva, Pavle Đurišić je oslobođen iz nemačkog logora u novembru 1943. godine.[14] Prema drugoj verziji, on uspeva da pobegne iz zatočeništva. Navodno se probio kroz neprijateljsku Mađarsku sa još jednim beguncem. Kada je noću prešao Dunav, primećen je od strane Nedićeve policije, uhapšen i predan Nemcima.

U Ratničkom domu, odležao je četrdeset dana. Međutim, Herman Nojbaher, specijalni predstavnik u Beogradu i komandant za Jugoistok Evrope general Hans Felber uređuju Đurišićevo puštanje iz zatvora.[15]

U novembru 1943. doznao sam da je u Beogradu uhapšen jugoslovenski kapetan po imenu Pavle Đurišić. Sa nekoliko svojih drugova uspeo je da pobegne iz zarobljeničkog logora, koji se nalazio u Poljskoj, i do Beograda su stigli - peške. Takođe sam dobio informaciju da je ovaj oficir u kratkotrajnom nemačko-jugoslovenskom ratu primio najveće priznanje za pokazanu hrabrost. Nakon kapitulacije, postao je četnički vojvoda u Crnoj Gori. Prvo se borio protiv Italijana. Kasnije je vojevao sa nemačkim i italijanskim jedinicama protiv komunista. U svojoj rodnoj Crnoj Gori postao je slavan zbog majstorstva u vođenju gerilske borbe, pri čemu je pokazao veliku dosetljivost i avanturistički duh. Glavnina njegovih trupa sastojala se uglavnom od boraca koji su sa komunistima imali da poravnaju račune u pogledu krvne osvete. Posle nemačke i italijanske ofanzive protiv partizana, koja se odvijala pod nazivom „Vajs", Pavla Đurišića i njegove ljude su razoružali Nemci i poslali ih zarobljeništvo. Meni se postupak Nemaca nije dopao. Na moju intervenciju, Pavle Đurišić bio je oslobođen. Pre nego što je krenuo u svoju Crnu Goru, sredio sam da dođe u moju kancelariju. Hteo sam, prosto, da upoznam tog interesantnog čoveka. U moju kancelariju ušao je mlad, snažan čovek srednje visine, na kome su se videli znaci napora koje je podneo prilikom nedavnog bega iz poljskog logora. Videlo se da već dugo nije bio kod frizera. Seo je na ponuđenu stolicu i posmatrao me mirno svojim velikim tamnim očima. To je, dakle, bio ratni heroj Pavle Đurišić.[16]

Novembra 1943. godine Đurišić se vraća u Crnu Goru kao nemački saveznik i prima oružje i municiju od Nemaca zarad borbe protiv partizana.[15]

Đurišić se tada povezuje sa srbijanskim fašistom Dimitrijem Ljotićem, od kojega takođe dobije oružje, municiju i opremu.

Po povratku u Crnu Goru, Đurišić je odmah formirao tri puka sa sedištem u Mileševi, Pljevljima i Podgorici. Posle ovoga, Nedić je počeo da šalje pomoć odredima Pavla Đurišića koji su liferovani ostalim četničkim jedinicama. Uskoro je u Crnu Goru stigao i Drugi bataljon Petog puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa sa oko 900 boraca.

Dimitrije Ljotić šalje Đurišiću specijalnu misiju u Crnoj Gori sa Ratkom Parežaninom, šefom Vaspitne službe SDK. Saradnja sa Milanom Nedićem i njegovim kvislinškim jedinicama bila je još čvršća, obzirom da Nedić Đurišića postavlja za zamjenika generala Koste Mušickog i unaprjeđuje ga u čin potpukovnika.

Crnogorski dobrovoljački korpus u službi Trećeg Rajha[uredi | uredi kod]

C. D. K. od 3 puka, pod komandom potpukovnika Đurišića, formiran neposredno od strane K-de 2. OkA (Druga oklopna armija), bio je do sada u službenom pogledu potčinjen K-di 2. OkA a u snabdevačkom i taktičkom pogledu 181. peš. div., koja je trebalo da se obimno uključi u obuku.[17]

– Izveštaj Komande 21. brdskog korpusa Komandi grupe armija "E" od 23. 09. 1944.
Dokument o njemačkom odlikovanju Đurišića Željeznim križom oktobra 1944. (levo) i naslovnica kvislinškog lista Lovćen o odlikovanju (desno).

Crnogorski dobrovoljački korpus bio je formacija sastavljena od crnogorskih i sandžačkih četnika po ugledu Srpski dobrovoljački korpus. Nastao je juna i jula 1944. u saradnji crnogorske četničke komande Pavla Đurišića i Nedićeve vlade, koja je naoružavala, snabdevala i finansirala ovu formaciju. Sastojao se od tri puka, koji su numerisani kao Peti, Šesti i Sedmi, nadovezujući se tako na pet postojećih pukova SDK. Stvaranje i opremanje CDK odobrili su i opremili nemačka Komanda Jugoistoka i ministarstvo spoljnih poslova Rajha preko izaslanika Nojbahera. Korpus je brojao oko 5.600 boraca.

Nemačka komanda imala je poverenja u lojalnost i borbenu vrednost Đurišića i njegovih snaga, pa mu je u zajedničkim operacijama sa pretežno četničkim snagama poveravala taktičku komandu, kao u operaciji Frilingservahen aprila 1944.

Nakon operacije Ribecal formacija crnogosrkih četnika se više puta menjala, ali je ostala integrisana u nemačke snage, kako tokom borbi za nemački prodor prema Mostaru, bitke za Cetinje, tako i tokom proboja prema Kolašinu. Njemački komandant Jugoistoka je u pregledu snaga 16. novembra 1944. ubrojao i crnogorske četnike u sopstvene snage.[18]

Odstupanje iz Crne Gore u Bosnu[uredi | uredi kod]

4. oktobra 1944. crnogorski četnici su pokušali da se probiju ka Albaniji. Oni su pokušali da isprate "princa Albanije" iz Podgorice za Skadar, ali su ih na granici sačekali crnogorski i albanski partizani. U borbi koja je trajala oko pola sata Đurišić je ranjen u grudi, nakon čega je prenet u bolnicu u Podgoricu:

Juče u 18 časova prilikom ispraćaja Princa Albanije iz Podgorice za Skadar sačekali su nas na granici albanskoj naši i albanski komunisti. U borbi koja je trajala oko pola sata ranjen je Pavle u grudi. Prenet je u bolnicu u Podgoricu. Jutros sam bio kod Pavla. Oseća se dobro. Lekari su mi saopštili da je život van opasnosti.[19]

– Depeša majora Save Vukadinovića od 5. oktobra 1944.

U prosincu 1944. četnička grupacija pod komandom Pavla Đurišića, od oko 7.000 ljudi, pripremala se zajedno s Nijemcima za povlačenje iz Crne Gore.[20] Nakon spajanja napadnih klinova nemačkog 21. i 91. korpusa 19. decembra 1944, otvoren je koridor za izvlačenje nemačkih i četničkih snaga na sever.

Đurišićeve snage su stigle preko Prijepolja u Rudo 28. decembra. Pavle Đurišić je u međuvremenu otišao na sastanak u selo Zabok, sa Račićem, Zaharijem Ostojićem i Petrom Baćevićem, kako bi izvršio reorganizaciju vojske u divizije i pukove. Đurišić je odlučio da formira tri divizije, omladinski puk, štabski bataljon i druge razne grupe. Pre polaska za Višegrad, Đurišić je naredio da se unište sva vozila i sve što smeta brzom pokretu. Na sever su krenuli bez Mihailovićevog naređenja.[21]

Početkom januara 1945. godine, Đurišić je primio Mihailovićevo naređenje da izvrši preformiranje svojih jedinica i da se sa njima prebaci na Trebavu. Đurišićeve snage u povlačenju tada su imale oko 8.700 ljudi.[20][22]

Razlaz Đurišića i Mihailovića[uredi | uredi kod]

Alaj-barjak je bio zastava Crnogorske Narodne Vojske, kako su preimenovani četnici Pavla Đurišića

14. februara 1945. dolazi do generala Mihailovića u selo Kožuhe, ali sa njim dolazi u sukob. Đurišić odbija poslušnost Mihajloviću, koji insistira da se još ne kreće ka Sloveniji. Đurišić je uspostavio radio-vezu s Nedićem, izražavajući mu spremnost da s grupacijom od oko 15.000 četnika i oko 1500 izbjeglica iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine dođe u Sloveniju.[20] Pridružio mu se i Petar Baćović s grupacijom hercegovačkih četnika i Romanijskim korpusom.

Đurišić je stupio u kontakt s predstavnicima Sekule Drljevića, Pavelićevog suradnika, tražeći prijelaz četnika preko NDH. Prvo se Đurišić sastao s Drljevićevim predstavnicima u Doboju, početkom ožujka 1945. Potom su Drljević i Đurišićevi delegati 16. ožujka u Zagrebu sklopili sporazum. Prema sporazumu, Đurišić je postao operativni komandant Crnogorske vojske, koji dalje zapovijedi izdaje u ime Drljevića. Drljević je poduzeo kod vlasti NDH mjere za prihvaćanje ranjenika i bolesnika, kojih je potom oko 2700 prebačeno preko Save i smješteno u Staroj Gradiški.[20]

Pod pritiskom Jugoslovenske narodnooslobodilačke vojske, prilikom povlačenja crnogorskih četnika prema Rajhu, sa Sekulom Drljevićem je sklopio sporazum 22. marta 1945. u Doboju, po kojem Đurišić priznaje Crnogorsko državno vijeće, dok su njegovi četnici priznati za Crnogorsku narodnu vojsku, sa Drljevićem kao vrhovnim, i Đurišićem, operativnim komandantom. Već sledećeg dana, 23. marta Draža Mihailović obaveštava sve četničke komande o Đurišićevoj "izdaji prema narodu, kralju i ovoj vrhovnoj komandi":[23]

Pavle Đurišić izvršio je formalnu izdaju prema narodu, kralju i ovoj komandi... Trupe Crne Gore i Starog Rasa idu pod ruku sa ustašama... Ovde je čista izdaja za račun crnogorskog separatiste Sekule Drljevića. Crnogorci će ući u sastav Pavelićevih snaga pod komandom Sekule Drljevića, a sve srbijanske i bosanske jedinice koje se nalaze tamo biće razoružane... Ni jedan komandant od danas ne sme i ne treba da i dalje održava vezu radio-putem sa Pavlom Đurišićem... Obratiti pažnju na položaje koje drže prema nama i biti spreman na sve.[22]

– Mihailovićev raspis svim potčinjenim komandantima od 23. marta 1945.

26. marta 1945 godine Mihailović šalje još precizniju obavijest:

Izveštavam Vas da je Pavle Đurišić služeći Nemcima otišao je sada dalje pa se sa ustašama udružio.[21]

30. marta Đurišić je odgovorio Draži Mihailoviću:

Lažeš i ti i svi koji kažu da sam imao vezu ma sa kim od ustaških vlasti. Ali tačno je da vi služite kao zaštitnica Nemaca...[22]

Bitka na Lijevča polju i smrt[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Bitka na Lijevča polju

Po slovu sporazuma sa Drljevićem, Đurišiću kao operativnom komandantu Crnogorske Narodne vojske i njegovim jedinicama omogućeo je povlačenje do Slovenije, ali precizno određenom rutom - levom obalom Save kod Slavonskog broda do Zagreba a onda vozom do Slovenije. Iz nekog razloga, on svojevoljno menja put povlačenja, kršeći tako dogovor sa vlastima NDH.[23][24] Đurišić odlučuje da ne ide kroz Zagreb, nego preko Bosanske Krajine ka Sloveniji.

Đurišić je svojim trupama naredio pokret desnom obalom Save. Pošto su prešle reku Vrbas, one su 1. i 2. aprila stigle na Lijevče polje i dobile dvodnevni odmor. Tada uspostavlja kontakt sa četničkim komandantom zapadne Bosne, pukovnikom Slavoljubom Vranješevićem i komandantom korpusa u ovoj oblasti Lazarom Tešanovićem, sa ciljem da ih pridobije za zajedničku akciju proboja u Sloveniju. Ali, kada je primio Ostojićev i Đurišićev poziv, Vranješević je o tome obavestio Dražu Mihailovića i od njega zatražio instrukcije. Da bi opravdao vreme potrebno za Mihailovićev odgovor, obavestio je Đurišića da ga na Lijevču polju sačekaju nekoliko dana, koji su mu potrebni da bi sakupio svoje jedinice.[22]

U međuvremenu, saznavši za kršenje sporazuma, i neovlašteno kretanje četnika po teritoriji, vlasti NDH šalju motorizovane jedinice da zaustave Đurišića. 4. aprila ujutru, uštaške i domobranske jedinice su iznenada napale Đurišićeve snage na Lijevča polju i nanele im ozbiljne gubitke. Samo u prvom udarcu uništen je ceo štab Gatačke brigade, sa komandantom sveštenikom Radojicom Perišićem na čelu. Da bi sprečio uništenje svojih jedinica, Đurišić je uputio izaslanike na pregovore sa ustašama uz zahtev da mu omoguće slobodan prolaz u pravcu Kozare. Ali ustaše nisu prihvatile bilo kakve pregovore.[22]

Istovremeno, 4. aprila 1945 godine, general Mihailović javlja četnicima u Bosni da ne primaju Pavlove trupe:

Od Pavlovih trupa nećete imati nikakve koristi. One su neborbene, pljačkaju i šire najveću demoralizaciju. Ne dozvolite da se nastane blizu Vas, ako dođu, inače ćete biti od njih odmah poplavljeni sa strahovitom defetističkom propagandom.[21]

U toku noći između 4. i 5. aprila Đurišićeve snage su krenule u napad na ustaše sa ciljem da se probiju prema Kozari, ali bez uspeha. Ovaj neuspeh izazvao je demoralizaciju i rasulo Đurišićevih snaga. Ne samo pojedinci već i cele jedinice sa komandantom na čelu napuštale su Đurišića i predavale se Drljevićevim emisarima.[22] Snage NDH su u trodnevnim borbama potpuno razbile Đurišićeve snage. Tome je pridonijela i Drljevićeva propaganda, pa je jedan broj četnika prišao na njegovu stranu, a glavninu je zahvatila demoralizacija i rasulo.[20]

Istovremeno, 6. aprila 1945. godine Mihailović odgovara Vranješeviću da snage Pavla Đurišića, preopterećene izbeglicama, ne predstavljaju nikakvu borbenu vrednost, da su samovoljno otišli, da pukovnik Ostojić ne radi u saglasnosti sa Vrhovnom komandom, te "prekinite svaku vezu sa njime".[22]

O situaciji koja je tih dana vladala na Lijevču polju komandant 2. sarajevske četničke brigade kapetan Vladimir Tešanović izvestio je 8. aprila 1945. godine, iz sela Veliko Blaško, štab Srednjobosanskog korpusa:

Situacija 7. IV. u Lijevču Polju: Jedinice vojvode Pavla Đurišića usled teške situacije, a zavedene propagandom Sekule Drljevlća, odlučile su da se predaju ustašama, odnosno Sekuli Drljeviću, koji se proglasio vrhovnim komandantom crnogorske vojske nezavisne Crne Gore. Na pregovorima koje su vodili Pavlovi delegati sa nekim Pavelićevim izaslanikom, zaključeno je da se Crnogorci ne razoružavaju i imaju se dislocirati na području Hrvatske po naređenju hrvatskih vlasti. Bosanci i Srbijanci imaju se smatrati ratnim zarobljenicima. Usled toga Čika Branko, Srbijanske i Hercegovačke jedinice odlučili su pod svaku cenu prebaciti se na našu teritoriju i to ostvaruju. Komunisti drže desnu obalu Vrbasa i ugrožavaju jedinice koje se prebacuju. Dana 7. IV oko 17 i 30 časova, leteća brigada 'Bosna' i delovi drugih jedinica vodili su borbu sa 19. komunističkom brigadom...[22]

Crnogorski četnici koji su se predali ustašama smješteni su u Staroj Gradiški. Oni su morali da se obriju, skrate kose i umesto šajkače stave crnogorsku narodnu kapu. 10. aprila Drljević je od njih formirao tri brigade Crnogorske narodne vojske, koje su potom prebačene na područje oko Karlovca, pod komandu 2. i 5. ustaškog zbora.[20]

Uviđajući težinu situacije, Đurišić, u dogovoru sa Dragišom Vasićem, Zaharijem Ostojićem, Petrom Baćovićem, Lukom Baletićem, Mirkom Lalatovićem i drugim četničkim vođama, odlučuje da od preostalih trupa obrazuje jednu elitnu jedinicu jačine nekoliko stotina ljudi i sa njima pokuša proboj na desnu obalu Vrbasa, a zatim, preko Grmeča i Bihaća za Sloveniju. Sa novoformiranom jedinicom Đurišić je prešao reku Vrbanju i u selu Čelincu se 10. aprila sastao sa Vranješevićem i Tešanovićem. Obojica su odbili Đurišićev predlog da se zajedno probijaju do Slovenije.

Ustaški logor Stara Gradiška, u koji je Đurišić došao po dogovoru sa ustašama, nakon čega je ubijen.

Kod Gornjeg Šehera Đurišić je sa odredom ponovo prešao Vrbas, i 17. aprila na putu Banjaluka — Mrkonjić-Grad se našao sa ustaškim generalaom Vladimir Metikošem i Drljevićevim delegatom Dušanom Krivokapićem, koji mu prenose poruku Sekule Drljevića da se vrati svojim trupama, garantujući mu slobodan prolaz preko hrvatske teritorije.[25] U toku pregovora između Đurišićevih delegata i ustaških vlasti u Banjaluci, jedinice NOVJ su, 21. aprila, napale Đurišićev odred na putu Mrkonjić-GradBanjaluka i presekle mu odstupnicu u pravcu reke Sane. Ovo je nateralo Đurišića da prihvati uslove ustaša i Drljevića. Preko Banjaluke, on je sa svojim odredom došao u Staru Gradišku i priključio se svojim trupama koje su nešto ranije bile tu smeštene.[25]

Odmah po dolasku u Staru Gradišku, Đurišić i njegovo ljudstvo su razoružani. Ustaše su prvo saslušavale Đurišića i ostale četničke vođe koji su bili s njim. Posle kraćeg vremena, Pavle Đurišić, Dragiša Vasić, Luka Baletić, Mirko Lalatović, Zaharije Ostojić, Pavle Novaković, Petar Baćović i gotovo svi uhvaćeni oficiri i nekolicina članova četničkog nacionalnog komiteta za Crnu Goru, ukupno oko 150 ljudi, prebačeni su u logor Jasenovac i poubijani.[25]

Pripadnike tzv. Crnogorske Narodne Vojske su ubrzo zarobile snage Jugoslovenske armije. Mnoge od njih su ubijeni, a neki su prešli u redove pobednika.[26]

U fikciji[uredi | uredi kod]

Pavle Đurišić se pojavljuje kao lik u jugoslovenskom igranom filmu Svadba iz 1973. godine, pri čemu ga je tumačio Veljko Mandić.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Izveštaj Pavla Đurišića načelniku štaba Vrhovne komande od 13. februara 1943.
  2. Arhiv VII, Ča, k. 1, reg. br. 9/1
  3. Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih
  4. https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm
  5. https://znaci.org/00001/4_14_1_84.htm
  6. https://znaci.org/00001/4_14_1_93.htm Izveštaj majora Petra Baćovića Draži Mihailoviću o borbama četničkih, italijanskih i Nedićevih jedinica protiv partizana u Crnoj Gori i Sandžaku maja 1942. godine
  7. Pismo majora Miloša Glišića od 14. juna 1942. majoru Zahariju Ostojiću o akcijama Sandžačkog četničkog odreda i situaciji u rejonu Foče
  8. СИСТЕМ ЈАВНИХ ИНСТИТУЦИЈА У СТАРОМ РАСУ ТОКОМ ОКУПАЦИЈЕ У ДРУГОМ СВЕТСКОМ РАТУ, Зборник радова народног музеја у Чачку, UDK 06.055.2(497.11) ISSN 0350-7262, 2018 година, број XLVIII, Др Милутин ЖИВКОВИЋ, str 126,
  9. https://znaci.org/00001/4_14_2.pdf IZVEŠTAJ MAJORA PAVLA ĐURIŠIĆA OD 1. MAJA 1943. DRAŽI MIHAILOVIĆU O BORBAMA ČETNIKA PROTIV JEDINICA NOVJ I SNABDEVANJU ČETNIKA OD STRANE ITALIJANSKIH KOMANDI
  10. RASULO MIHAILOVIĆEVIH ODREDA U CRNOJ GORI
  11. Izveštaj komandanta 1. brdske divizije od 14.5.1943.
  12. 12,0 12,1 Razgovor između general-majora fon Štetnera i ekselencije Ronkalje 14.5.1943.
  13. Beleška sa savetovanja pri 1. brdskoj diviziji od 21. maja 1943; o zajedničkim dejstvima nemačko-četničkih snaga protiv jedinica NOVJ u rejonu Kolašina
  14. „Filip Švarm, Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Arhivirano iz originala na datum 2016-06-24. Pristupljeno 2014-06-17. 
  15. 15,0 15,1 Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918-2005. Indiana University Press. ISBN 0-253-34656-8.
  16. Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN, str. 175.
  17. Izveštaj Komande 21. brdskog korpusa Komandi grupe armija "E" od 23.09.1944., Vojnoistorijski institut, NAV--T-311, r. 664, s. 817
  18. https://znaci.org/00001/4_12_4_174.htm
  19. https://znaci.org/00001/4_14_4_137.htm
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 20,4 20,5 https://znaci.org/00001/41_19.htm
  21. 21,0 21,1 21,2 IZVOD IZ KNJIGE POSLATIH DEPEŠA ŠTABA VRHOVNE KOMANDE OD 12. DECEMBRA 1944. DO 7. APRILA 1945.GODINE
  22. 22,0 22,1 22,2 22,3 22,4 22,5 22,6 22,7 https://znaci.org/00001/11_78.htm
  23. 23,0 23,1 Monitor: Četnici u ustaškom logoru
  24. https://znaci.org/00001/40_81.htm
  25. 25,0 25,1 25,2 https://www.znaci.org/00001/11_78.htm
  26. https://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:3QXhuNheg9IJ:www.znaci.net/00001/281_1.pdf+znaci+pavle+%C4%91uri%C5%A1i%C4%87&hl=sr&gl=rs&pid=bl&srcid=ADGEESiqseSs5OQ1RyV_TcCJbG2HwNHnFGioBSLIKzxvUVKV5qScMlMVJqgdFvVK8u42THnyxgaLoXUm3DSUq80wcQIalV6EYwW2G148nWaGj5zGTSMrsNDkW_fYzIL1ZrKNH0zWlxUF&sig=AHIEtbSxzRwJq7lfroeN5bSEmsby58Vv6g

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Radovan Kalabić, Ravnogorska Istorija, Beograd, 1992.
  • Borivoje Karapandžić, Građanski rat u Srbiji 1941-1945, Beograd, 1992.
  • Milan Basta, Rat je završen sedam dana kasnije, Zagreb, 1980.
  • Kosta Nikolić, Istorija Ravnogorskog Pokreta, Knj 1-3, Beograd, 1999.
  • Milosav Samardžić, Draža Mihailović i opšta istorija četničkog pokreta Tom II, Kragujevac, 2005.
  • Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Protiv zaborava i tabua-Jasenovac (1941-1945), Sarajevo, 1991.
  • Savo Skoko, Krvavo kolo Hercegovačko, Podgorica, 1995.
  • Radoje Pajović - Dušan Željeznov - Branislav Božović: PAVLE ĐURIŠIĆ - LOVRO HACIN - JURAJ ŠPILER, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1987.
  • Crnogorski Književni List 6. mart 2001. "Pavle Đurišić i nezavisna Crna Gora"
  • Herman Nojbaher, SPECIJALNI ZADATAK BALKAN, Službeni list SCG, Beograd, 2005.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]