Slovački narodni preporod

Izvor: Wikipedija

Slovački narodni preporod (slovač. Slovenské národné obrodenie) naziv je pokreta koji je doveo do oblikovanja nacionalne svijesti Slovaka i u konačnici do stvaranja suvremene slovačke nacije. Trajao je od 1780. do 1848., a pojedini povjesničari drže da je trajao sve do 1867. Slovačka je u tom razdoblju sastavni dio Ugarskoga Kraljevstva. Obično se preporodni pokret dijeli u tri razdoblja.

Prvo razdoblje[uredi | uredi kôd]

U prvom razdoblju (1780.1820.) slovačka se inteligencija bavila ponajprije utemeljenjem nacionalnih ustavnova koje su se posvećivale izdavanju književnih dijela i prosvjetiteljskom radu u narodu. Prva povijest slovačkoga naroda što ju je napisao Juraj Papánek objavljena je 1780., a prve slovačke novine, Prešpurské noviny (hrv. Požunski list) izašle su 1783.

Od 15. stoljeća na području Slovačke koristio se, uz latinski jezik, neznatno slovakiziran češki, ali i zapadnoslovački i srednjoslovački dijalekt kao književni jezik. Prve pokušaje da se zapadnoslovački dijalekt kodificira kao književni jezik učinili su već 1763. godine Romuald Hadbavný, a 1781. i Jozef Ignác Bajza, no tek Anton Berolák, koji je studirao u Požunu (današnja Bratislava), proveo je 1787. prvo uspješno kodificiranje jednog slovačkog književnog jezika (tzv. Bernolákov jezik). Oslonio se pritom na zapadnoslovački govor kojim su se služili Slovaci na Sveučilištu u Trnavi. Većina katolika rabila je ovaj jezik do 1851. godine. U Trnavi su 1792. godine Bernolák i njegovi sljedbenici (posebice Juraj Fándly) utemeljili Slovačko učeno društvo (slovač. Slovenské učené tovarišstvo) s podružnicama po cijeloj Slovačkoj. Ovo je društvo izdavalo literaturu na Bernolákovu jeziku.

Slovački protestanti, koji su uvijek imali bliske kontakte s češkim protestantima, i dalje su koristili blago slovakizirani češki jezik. Oni su 1803. godine utemeljili Evangelički licej u Požunu gdje se poučavao i „češko-slavenski jezik i književnost“ pod vodstvom profesora Jurja Palkoviča, kojemu je od 1837. pomagao Ľudovít Štúr.

Drugo razdoblje[uredi | uredi kôd]

Druga generacija preporoditelja (1820.1835.) morala se u prvom redu boriti protiv pobornika mađarizacije. U tom se smislu suradnja s ostalim slavenskim narodima pokazala kao dobar put obrane pred širenjem mađarskoga utjecaja.

Najznačajniji protestantski predstavnici preporoditeljskih ideja toga doba bili su Ján Kollár i Pavel Jozef Šafárik (profesor u Novom Sadu i Pragu, jedan od utemeljitelja suvremene slavistike). Obojica su studirali u Njemačkoj, te su se nadahnjivali na njemačkom nacionalizmu i držali da su svi Slaveni manje-više isti narod. Među katolicima najvažniji predstavnik toga doba bio je nadbiskup Alexander Rudnay. Protestanti i katolici našli su se na istoj strani u borbi protiv mađarizacije, pa je 1834. utemeljeno Društvo ljubitelja slovačkoga jezika i književnosti pod vodstvoma protestanta Kollára i katolika Martina Hamuljaka. Ovo je društvo izdavalo kako tekstove na Bernolákovu slovačkom, tako i na slovakiziranom češkom. Veliki broj tekstova koji su se bavili problemom mađarizacije nisu mogli proći strogu cenzuru pa su objavljivani u inozemstvu kao anonimni spisi. U ovom razdoblju smješta se i početak slovačkoga kazališta i drame. 1830. utemeljeno je prvo slovačko amatersko kazalište u mjestu Liptovský Svätý Mikuláš.

Treće razdoblje[uredi | uredi kôd]

Treća generacija preporoditelja (1835.1848.) naziva se još i mladoslovaci, a uspjela je konačno sjediniti različite slovačke skupine i kodificirati današnji oblik slovačkoga jezika. Na njih je osobito utjecala borba između PoljakaRusa (poljski ustanak protiv ruske vlasti 1830.1831.), što ih je dovelo do zaključka da ne postoji jedinstvena slavenska nacija.

Središte mladoslovaka bio je već spomenuti Evangelički licej u Požunu. Ondje je 1829. utemeljeno Češko-slovačko društvo kao autodidaktičko društvo, jer je u Ugarskoj bilo zabranjeno političko udruživanje. Na čelu Društva bio je prvo Palkovič, a od 1835. Štúr. Među zadaćama mu je bio prosvjetiteljski rad u slovačkom narodu i izdavačka djelatnost. 1837. vlasti zabranjuju rad Društva, a radikalni Slovaci osnivaju društvo Vzájomnosť koje je kao svoj cilj imalo provođenje građanske revolucije i federalizaciju Ugarske. Štúrovi sljedbenici osnivali su večernje škole, antialkoholičarska društva i kreditne zadruge, kao bi u svakom pogledu pokušali pomoći slovačkome narodu.

Krajem tridesetih godina pojačala su se nastojanja oko mađarizacije, posebice u protestantskim područjima. Štúrovi sljedbenici na to su reagirali dvjema peticijama upućenima caru (1842., 1844.), no bez većeg uspjeha. Štúra je stoga ugarska vlast otjerala s Evangeličkog liceja, a mnogi su studenti iz protesta napustili školu. U to je vrijeme nastala i današnja slovačka himnaNad Tatrou sa blýska.“

Jedna od briga preporoditelja u redovima protestanata bila je i pokazati da su Slovaci etnička skupina različita od Čeha, što su katolički preporoditelji zastupali već mnogo ranije. 1843. slejdbenici Ľudovíta Štúra s protestantske strane i Ján Hollý od Bertolákovih sljedbenika, kodificirali su novi slovački književni jezik utemeljen na sjeverno-srednjoslovačkom dijalektu, koji je zamijenio dotadašnju dvojnu uporabu Bernolákova jezika i slovakiziranog češkog. Veliki broj Bernolákovih sljedbenika nije ispočetka prihvatio ovaj dogovor, no 1847. pridružili su se sporazumu, baš kao i stariji naraštaj protestantskih preporoditelja četiri godine kasnije (1851.). Poradi širenja jedinstvenog slovačkog jezika 1844. utemeljeno je i prvo doista sveslovačko društvo - Tatrín.

Uoči revolucije 1848., Štúr je bio zastupnik u Ugarskom zemaljskom saboru u Požunu za grad Zvolen. Ondje je po prvi puta predstavio neke od slovačkih zahtjeva, a posebice onaj da se slovački jezik počne rabiti barem u pučkim školama.

Vidi još[uredi | uredi kôd]