Matija Ban
Matija Ban (Petrovo Selo, 16. prosinca 1818. – Beograd, 14. ožujka 1903.) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz Dubrovnika. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta.
Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U franjevački red stupio je 1834. godine, ali ga je već 1835. napustio. Bio je pristalica ilirskog pokreta[1] i zagovornik ujedinjenja Dalmacije s Kraljevinom Hrvatskom, a kasnije se zalagao za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme te povijesne i književne rasprave. Od 1839. do 1844. boravio je u Osmanskom Carstvu – u Carigradu i Bursi.
Godine 1844., u vrijeme ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića, Matija Ban preselio se u Srbiju. Tu je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade. Boravio je tim povodom često i u Dubrovniku, a 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na talijanskom jeziku L'Avvenire. S Medom Pucićem i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je godišnjak Dubrovnik cviet narodnog književstva. Svojim ugledom zavrijedio je važno mjesto u Dubrovačkom srbokatoličkom pokretu. Redovni član Društva srpske slovesnosti (DSS) postao je 12. siječnja 1858. godine.[2] Jedan dio Beograda po njemu je nazvan Banovo brdo.
- ↑ www.jstor.org, "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."
- ↑ [1], "Матија БАН